Odrasla sam u onome što nazivam post-totalitarnom (to jest, post-Maovom) Kinom.
Mao, nemilosrdni i lukavi tiranin, vladao je Kinom gotovo 30 godina, od 1949. do 1976., godine njegove smrti. Bilo je to razdoblje kad je Kina bila natopljena krvlju, gladi i zločinom, budući da je Mao (a ne Staljin ili Hitler) stvorio najsmrtonosniji režim u modernoj ljudskoj povijesti — činjenica koje većina Zapadnog svijeta nije svjesna. No, mračnija sjena koju je Mao bacio na kinesku naciju je gubitak ljudskosti koji je posljedica niza masovnih pokreta obilježenih beskrajnim progonima, potkazivanjima i lažnim priznanjima. Gubitak duhovnosti, ljudskog dostojanstva i međuljudskog povjerenja je dubok i neopoziv. Narod koji je preživio te divlje masovne pokrete naučio je biti ciničan, proračunat i prijetvoran.
Od najmlađih dana bila sam zbunjena sveprisutnom nejednakošću, beskompromisnom nepravednošću i privilegijama rezerviranim isključivo za članove Komunističke partije koje su bile opipljive u svakom kutku kineskog društva. Kao dijete nepismenih roditelja koji su teškom mukom prehranjivali svoju obitelji putem niza fizičkih poslova, u školi i u društvu suočavala sam se s očitim predrasudama i diskriminacijom. U međuvremenu, uznemiravao me pogled na tzv. “sluge naroda” (tj. vladine dužnosnike) koji su bezobzirno zlorabili svoju moć kako bi akumulirali bogatstvo i diktirali živote onih oko sebe svojim tiranskim proglasima.
Ta su iskustva poslužila kao najraniji dokaz da je propaganda koju bih često čitala u udžbenicima ili čula u državnim medijima bila neistinita. To me ostavilo s pitanjem je li Komunistička partija zapravo učinila Kinu slobodnom, kao što su tvrdili.
Uistinu, ova Komunistička partija ne smatra kineski narod bićima intrinzične vrijednosti, već samo objektima od koristi. Za KPK, kineski narod nije ništa više od građevnih blokova državnog BDP-a. A ljudi, koji su naučili da je režim brutalna diktatura ili im je temeljito ispran mozak kako bi zemlju izjednačavali s Partijom, ne žele se boriti za svoja prava; oni surađuju.
Kineska nacija je laž. Bilo tihom i pasivnom suglasnošću ili namjernom proračunatošću, svi potvrđuju sustav.
Allan Bloom, u Zatvaranje američkog uma, piše da svaki obrazovni sustav ima moralni cilj u skladu s prirodom režima i u svrhu stvaranja prave vrste ljudskih bića koja će najbolje služiti režimu. “Aristokrati žele gospodu, oligarsi žele muškarce koji poštuju i žude za novcem, a demokracije ljubitelje jednakosti.”
Moja generacija većinu je svojih školskih godina provela tijekom 1990-ih i 2000-ih, u doba kad je Kinom vladala sićušna skupina oligarha u iznimno netransparentnoj organizaciji pod nazivom Stalni odbor Politbiroa Komunističke partije Kine. Ova skupina smatra da su ideologije poput maoizma ili marksizma samo transparentne propagandne sheme. Ono što u stvarnosti poštuju i žele jest novac, točka. Zarađivanje za život nije dovoljno; cilj je zarađivanje za život u luksuzu i udobnosti. Nekoliko desetljeća kasnije, moji kineski sunarodnjaci transformirali su se od kmetova u predane potrošače koji rado pristaju na pravne i političke deprivacije.
Država vodi škole poput kampova za obuku. Obrazovni sustav je usredotočen na osposobljavanje najkvalitetnijih i najučinkovitijih radnika, kao i na indoktrinaciju u svrhu potpune kontrole podanika režima. Određena povijest mora se zakopati ili iskriviti. Osoba neće u udžbenicima pročitati točan prikaz kineske Kulturne revolucije (1966.-1976.), a kamoli imati bilo kakvu naznaku znanja o desecima drugih masovnih pokreta manjih razmjera. Velika glad (1959.-1961.) i Tiananmenski masakr (1989.) nestali su u kolektivnom sjećanju bez traga.
Od prvog dana osnovne škole, nastavu sam smatrala bizarnom i dosadnom budući da sva nastojanja nisu bila usmjerena na istinsko učenje, već na “gaokao” (prijemni ispit za nacionalni fakultet). Pitanja “zašto” nisu bila poticana ili potrebna. Zamjena za učenje u učionici bilo je memoriziranje standardiziranih odgovora. Ljepotu i maštu zamijenili su goli alati koji su sve predmete činili ne samo dosadnim, već i jalovim. Na kraju, memoriziranje i repeticija istisnuli su znatiželju. Spremnost i sposobnost razmišljanja potonuli su u atrofiju, učinivši moje sunarodnjake povodljivima i upravljivijima.
Za mene, kinesko školovanje bilo je zagušujuće — ne samo zbog pedagogije učenja napamet na koju bi se mnogi kineski učenici žalili ili političke propagande koja me užasavala — već i ono važnije, bila je to duhovna pustinja u kojoj se duša ne vodi prema nečemu eksternom, lijepom ili plemenitom.
Potom sam u dobi od 16 godina u knjižari naišla na knjigu koja je objašnjavala kako je američka škola posebno mjesto koje je, za razliku od svojih kineskih pandana, posvećena kultiviranju trajnih čežnja ljudske duše. Pomagati čovjekovoj gladi za znanjem, za razumijevanjem, bila je njihova najviša misija. Učenici su poticani da zamišljaju nezamislivo, da preispituju konvencionalno i da raspravljaju jedan s drugim o idejama. Čežnja za mjestom u jednoj od njihovih učionica počela me mučiti.
Željela sam pobjeći od kulture koja nije imala poštovanja ni koristi od istine, već samo prema novcu i moći. No, konačno sam pronašla izlaz 2015. godine kad sam krenula pohađati Školu javne politike (SPP) na Sveučilištu Pepperdine.
Tijekom dvije godine na SPP-u osjećala sam se kao da sam umrla i otišla u raj. Imala sam najbolje učitelje koje čovjek može poželjeti. Ali na neki način, SPP me također zaklonio od šire stvarnosti u ostatku Zapadnog svijeta.
Bilo je to 2017. godine kad sam prvi put upozorena na napad na slobodu govora koji se dogodio godinu dana prije protiv Jordana Petersona. Bio sam zapanjena kad sam vidjela kako ratnici socijalne pravde napadaju — ponekad i fizički — konzervativne govornike zbog navodnog “govora mržnje” (tj. govora koji mrze). Administracija je ukidala događaje ili je opozvala govornike u pokušaju smirivanja bijesne rulje. U međuvremenu u na kampusu agresivno usađivali kult narcisoidnog stradalništva. Infantilizirani odrasli Amerikanci su delikatni ili krhki, hladni i povlašteni, vrlo razdražljivi i iritantni, lako se razbjesne, slabo obučeni i duboko neobrazovani.
Nisam mogla vjerovati da se sve to događa u civilizaciji koja je u svojoj prošlosti odgojila liberalne mislioce poput Johna Stewarta Milla. Nisam mogla vjerovati da je to ista Amerika koju je svojedobno odlikovao kaubojski duh.
Godine 2019., kad sam bila na drugoj godini doktorskog studija u političkoj znanosti, primijetila sam kako se u medijima i na kampusu sve češće pojavljuje zvučna fraza “bijela supremacija”. Nitko nije ponudio definiciju, kao ni bilo kakve dokaze, ali sve kulturne elite govorile su taj narativ studentima i korisnicima medija, propagirajući ga kao najveću prijetnju Americi.
U retrospektivi, prijetnja tzv. bijele supremacije poslužila je kao odskočna daska za uspon sekularnih religija, pri čemu mislim na ideologiju intersekcionalnosti koja propovijeda kompetitivno stradalništvo. I DEI (raznolikost, pravičnost i uključivost) i CRT (kritička rasna teorija) koje propovijedaju podjelu, mržnju i osvetu.
Potom, krajem 2020. godine, bila sam zapanjena kad sam vidjela američku replikaciju kineske Kulturne revolucije u punoj snazi. Zapanjujuća sličnost retorike i taktika između BLM i Antifa izgrednika koji su dizali svoje šake i Crvene garde koja visoko drži Malu crvenu knjižicu je zastrašujuća.
U svom prvom eseju objavljenom u studenom te godine napisala sam: “Osoba se mora zapitati koliko će vremena proći prije nego se revolucija uvuče u kućanstva i redovito okrene ljude jedne protiv drugih?” Nisam ni slutila da neće proći previše vremena prije nego što će takozvana “kultura otkazivanja” procvjetati 2021. godine.
Posljednjih godina gledam, užasnuta, kulturni rat koji je ovu veliku zemlju bacio u kaos. Ljuti me kad vidim da američka ljevica nastavlja replicirati kinesku Kulturnu revoluciju u Americi, pretvarajući dobre ljude u doušnike, lažove i oportuniste. Kao osoba koja je upućena u literaturu totalitarizma, osobito Maove Kine i totalitarne ideologije, ne vidim bilo kakve dobronamjerne motive kod ljevičara. Nazvati ih licemjerima je preblaga riječ, budući da totalitarci, opijeni vlašću, nemaju nikakav osjećaj srama.
A zatim je uslijedila i osobna jadikovka — pobjegla sam od tvrdog totalitarizma (tj. Kine Xija Jinpinga), samo kako bih se našla u nastajajućem mekom u kojem se razmišljanje obeshrabruje, neslaganje progoni i u kojem je ideološka lojalnost preduvjet za prosperiranje u instituciji visokog obrazovanja.
Duboko sam zabrinuta zbog smjera u kojem ide Amerika ne samo zbog toga što totalitarna država oduzima slobodu. Mnogi tek trebaju naučiti da ona također uništava sve što je plemenito, pristojno i etično u čovječanstvu.
Habi Zhang je studentica doktorskog studija političkih znanosti. Njezin rad objavljen je u Wall Street Journalu, Law & Liberty, The American Mind, The Imaginative Conservative i drugim medijima.
