Poput mnogih drugih, proveo sam mnogo vremena gledajući suđenje Kyleu Rittenhouseu i čitajući komentare ljudi koji ga očigledno nisu gledali. Oni ne misle da bi ga trebali gledati, budući da ih o njemu izvješćuju korporativni mediji.
Ono što su saznali iz tih izvješća, ukratko rečeno, jest da je Rittenhouse bijeli supremacist koji je očajnički želio oduzeti nevine živote, prenio smrtonosno oružje preko državnih granica u grad u kojem nije imao što raditi i gdje je naposljetku hladnokrvno upucao trojicu crnih muškaraca (radilo se, naravno, o trojici bijelaca – op. a.).
“Postoje dokazi da je dio desničarske ekstremističke skupine i da je želio ubiti ljude, a ne štititi mjesta”, ustvrdio je netko meni blizak na društvenim medijima. Rittenhouseova majka ga je “odvezla preko državnih granica” kako bi se mogao “pridružiti miliciji… skupini osvetnika”. I tako dalje. Sve, očigledno, na temelju vijesti mainstream medija.
Mi koji smo gledali suđenje imamo drugačiji skup činjenica: Ovo je mladić koji je radio u Kenoshi i živio nedaleko nje. To je bio njegov grad na isti način na koji je New York vaš grad ako živite u Hobokenu i putujete preko rijeke. Ne postoji dokaz da je pripadao osvetničkoj skupini ili bilo kojoj vrsti osvetničke organizacije.
Otišao je u Kenoshu usred ljeta mržnje jer je želio pomoći u zaštiti ljudi i imovine od onih pravih ekstremista, pravih kreatora kaosa. Njegovo oružje je već bilo tamo. Imao ga je svako pravo posjedovati i nositi.
U međuvremenu, diljem zemlje, razmaženi, neodgovorni, psihopatski mladi ljudi činili su sve vrste zamislivih zločina — činove fizičkih napada, vandalizma i paleži. Kuće i poslovni prostori bezobzirno su uništavani.
I sve to se radilo u ime velike laži — naime da rasistička policija ubija bezazlene crne ljude u velikim brojevima. U Kenoshi, zločin na koji su Antifa i Black Lives Matter izgrednici navodno reagirali bilo je pucanje u Jacoba Blakea.
Na dan 23. kolovoza prošle godine, Blakeova bivša djevojka, koja je ishodila sudsku zabranu prilaska nakon što ju je ovaj u više navrata seksualno napao, nazvala je 911 i prijavila da ju je Blake, koji je već imao nalog za uhićenje, ponovno napao. Kad je stigla policija, pronašli su ga u automobilu s troje od njegovih šestero djece koje je uzeo iz kuće svoje bivše.
Policija ga je pokušala uhititi, ali on se nasilno opirao. Izvukli su svoje pištolje, ali umjesto da je surađivao s njima, on je izašao iz automobila, zaobišao ga i posegnuo kroz prozor automobila, očigledno tražeći nož koji je kasnije pronađen tamo. Kad je jedan od policajaca povikao “Baci nož!”, Blake je nastavio pružati otpor, nakon čega ga je policajac upucao. Preživio je, ali je ostao djelomično paraliziran od struka na dolje.
Kenosha je tjedan dana bila zahvaćena nemirima koje je izazvao taj događaj. Guverner Wisconsina, Tony Evers, umjesto da se zauzeo za red i mir, poslao je u Kenoshu patetično mali kontingent članova Nacionalne garde i istodobno ponavljao BLM narativ da je Blake mučenik, da je policajac koji ga je upucao kriv za policijsku brutalnost i da su izgrednici opravdani u svom bijesu.
Korporativni mediji su također ponavljali isti narativ. I milijuni Amerikanaca su povjerovali u to.
Mnogi od nas odavno su naučili ne vjerovati korporativnim vijestima, ali milijuni još uvijek vjeruju. Nemoguće je pokušati razumno razgovarati s tim ljudima. Ako im kažete da su New York Times, Washington Post, ABC, NBC, CBS, MSNBC i CNN svi lažovi, koji govore iste laži, kako možete očekivati da će vam povjerovati?
Što nas dovodi do Kylea Rittenhousea i događaja 26. kolovoza, trećeg dana nakon pucnjave u Jacoba Blakea.
Nisam namjeravao pisati o Rittenhouseu. Nemam nekakvih posebnih saznanja o slučaju. I mislio sam da će mnogi ljudi govoriti manje-više isto što ja imam za reći. Ali naposljetku sam odlučio da je bolje imati previše ljudi koji se zalažu za Rittenhousea, nego premalo.
Jedna od onih koji su impresivno ustali u obranu Rittenhousea bila je Peachy Keenan, koja je 15. studenog, u časopisu American Mind, nedvosmisleno proglasila: “Ja stojim uz Kylea Rittenhousea. On je jasno nevin za ubojstvo.” Podsjećajući na ritualno mučenje djece u primitivnim civilizacijama, Keenan je primijetila da današnje “bankrotirane elite” namjeravaju prinijeti sličnu žrtvu ovog “dječaka dobrog i plemenitog srca”.
Doista. Mnogi od onih koji su osudili kazneni progon Rittenhousea svejedno su uvjetovali svoje opaske dodajući: “Pa, naravno da nije imao što tamo raditi.” Kako je smiješno, govore neki od njih, da se 17-godišnje dijete miješa u takvu situaciju!
Zaboravljaju li oni da se 17-godišnjaci mogu prijaviti u američku vojsku? Da smo slali tinejdžere da se bore u naše ime na vrlo opasna mjesta na drugoj strani globusa?
Zašto je onda toliko nečuveno da je Rittenhouse pokušao obraniti svoj grad od vojske divljaka koje su ga namjeravale uništiti?
U inače pristojnom članku koji je napisao za American Spectator, Dov Fischer je Rittenhousea nazvao “malčice budalom”, iako je odmah objasnio tu izjavu dodajući da “ponekad budale moraju ući kad ‘mudriji ljudi’ ne žele” i da je “u mjeri u kojoj je predvidio da će lokalna policija Kenoshe izgubiti kontrolu te noći, on je heroj”.
Da, on je heroj. A budala je samo u smislu da je budala svaka plemenita, nesebična duša — koja stavlja svoju zajednicu ispred sebe.
Kad sam bio dijete, u školi smo morali pisati eseje o vodstvu, građanstvu i odgovornosti. U to su vrijeme željeli da odrastemo u odgovorne građane. Željeli su da vodimo. To je ono što je radio Rittenhouse. Negdje je, nekako, pokupio te stare vrijednosti.
A one su ga učinile, prema riječima Keenan, “dobricom po prirodi”, željnim da pomogne drugima. Prijavio se u program za kadete vatrogasne službe Antiocha i policije Grayslakea. Naučio je pružati prvu pomoć, koju je i pružao te noći u Kenoshi prije nego što se suočio s trojicom poludjelih propalica koje su bile odlučne ubiti ga.
Odgojen od samohrane majke koja je naporno radila kao medicinska sestra, Rittenhouse je mogao tražiti svoj status žrtve. Umjesto toga, on je nastojao biti dobar građanin.
On je Amerika. Ili ono što je Amerika — ili barem srednja Amerika — neka bila, u danima prije nego što je lettermanska ironija pokvarila sve, prije relativiziranja moralnosti, prije nego što su filmovi počeli slaviti ubojice policajaca, poput Bonnie i Clydea, kao narode heroje.
Rittenhouse je staromodna Amerika, pita-od-jabuka-koja-se-hladi-na-prozoru Amerika, izviđačka Amerika, Booth Tarkington Amerika.
Amerika koju su nas sve već odavno naučili ismijavati.
On je mladi George Bailey iz “Divnog života”, koji spašava svog brata, budućeg ratnog heroja, od utapljanja u zaleđenom jezeru i gosp. Gowera od zatvora jer zna da je starac, rastrojen osobnom tragedijom, greškom sipao otrov u nečiji lijek.
Samo naprijed, smijte mu se.
Za takvog mladog čovjeka, biti u Kenoshi kako bi zaštitio imovinu nije bilo teško. Prije nego što je bio prisiljen ubiti dva agresivna lika koja su ga pokušavala ubiti, čistio je grafite sa zgrada.
Da, budala. Dragocjena, prekrasna budala.
Nije trebao biti tamo? Ne, izgrednici nisu trebali biti tamo. Nisi trebali biti u Portlandu, Seattleu, u bilo kojem od mnogih gradova gdje su stvarali kaos. Zašto prihvaćamo — bez razmišljanja — da su svi ti huligani imali pravo biti tamo, a Rittenhouse nije?
Zašto prihvaćamo da je on taj kojem se sudi? On je posljednja osoba kojoj bi se trebalo suditi. Mete kaznenih progona ne bi trebali biti samo izgrednici, već također i političari i medijske ličnosti koji su ih poticali i umanjivali njihova razaranja.
Da, Rittenhouse je posjedovao oružje radi zaštite. Ispalo je da je bio u pravu kad je procijenio da mu je potrebno. Također je ispalo, nakon što su detalji iskrsnuli na suđenju, da nije bio samo sjajan strijelac — također je bio izvrsno obučen u rukovanju oružjem. Za razliku od, recimo, Aleca Baldwina. I za razliku od zapanjujuće blesavog tužitelja koji je, tijekom Rittenhouseovog suđenja, kršeći najosnovnija pravila rukovanja oružjem, uperio pušku prema poroti s prstom na okidaču.
Ne, ako se tinejdžerski marinci mogu poslati kako bi uspostavili red u Mogadišu, onda 17-godišnji građanin, u gradu čije je stanovnike guverner ostavio prepuštene sebi samima, ima svako pravo pokušati održati red u vlastitom dvorištu. Ne bismo trebali biti bjesni zbog toga što je učinio ono što je učinio, već što desetine drugih u Kenoshi i njegovoj okolici nisu učinili isto.
Sjećate li se Nicka Sandmanna? Gledao je svoja posla ispred Lincolnovog memorijala 19. siječnja 2019. godine, kad je njega i njegove kolege iz katoličke škole u Covingtonu, državi Kentucky, maltretirala ne jedna, već dvije skupine koje se korporativni mediji ne usuđuju kritizirati — Crni Hebrejski Izraelci i Indijanci. Dok mu je jezivi starac vikao u lice, tada 16-godišnji Sandmann stajao je stoički, kao model neobične odrasle pristojnosti i suzdržanosti.
No, budući da su on i njegovi prijatelji nosili MAGA kape, mediji su zakuhali drugačiju priču i prodali je javnosti. Dakle, umjesto da ga pohvale zbog njegove samokontrole, Sandmannu su prišili ulogu bijelog supremacista. Osudama se pridružio čak i njegov lokalni biskup. Naposljetku je Sandmann oslobođen optužbi i dobio velike nagodbe od nekoliko medijskih organizacija koje su ga klevetale.
Ali sad ti isti mediji, nakon što očigledno nisu naučili lekciju iz afere Sandmann, čine gotovo istu stvar Kyleu Rittenhouseu.
Već sam razmišljao o paralelama između Nicka Sandmanna i Kylea Rittenhosuea kad je Daily Mail 16. studenog objavio otvoreno pismo Sandmanna upućeno Rittenhouseu, u kojem je iznio sličnosti između njihovih nevolja i ponudio svoju podršku i savjete. Bio je to izvanredno elegantan i zreo pismeni uradak, upućen od jednog hrabrog mladog stanovnika Srednjeg Zapada drugom.
To su mladići koje bi svojedobno naširoko prepoznavali kao modele američke mladosti.
Više ne. Današnji heroji mladih, ako slušate korporativne medije, su djeca poput aktivista za kontrolu oružja Davida Hogga ili naporne klimatske aktivistice Grete Thunberg. Nitko od njih nije ni izbliza riskirao kao što je to učinio Rittenhouse te noći u Kenoshi. Nitko od njih nema ništa posebno za ponuditi što se tiče uvida ili elokvencije.
Zapravo, oboje su odvratni, razmaženi mediokriteti. Ali oni se zalažu u korist ciljeva koje odobravaju korporativni mediji. I tako je Hogg upao na Harvard usprkos očajnih ocjena. U međuvremenu, Greta će vjerojatno završiti kao glavna tajnica UN-a, ako to zaželi.
U ova iskrivljena vremena, čak i istinski zli gangsteri skupine MS-13 dobivaju ljubazniju riječ od naših političkih lidera i medijskih superzvijezda nego oni tipa Kylea Rittenhousea. Sjećate se kad je Trump nazvao članove MS-13 “životinjama” — što je zapravo uvreda za životinje — nakon čega ga je predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi (D-Calif.) ukorila, tvrdeći da su čak i članovi MS-13 “Božja djeca”? Je li izjavila nešto približno toliko velikodušno o Kyleu Rittenhouseu, kojeg milijuni demokratskih glasača i MSM papagaja mrze daleko više nego što su ikad mrzili MS-13? Naravno da ne.
Nije slučajno da su dvije osobe koje je Rittenhouse ubio ljudski ološ. On nije otišao tamo s namjerom da ih ubije. Oni jesu. Oni su navikli činiti štetu drugima. Anthony Huber, koji je ubijen nakon što je Rittenhousea udario skateboardom, imao je podugačak popis nasilja u obitelji i drugih prekršaja, uključujući napade na svoju majku i baku; Joseph Rittenhouse, koji je ubijen kad je pokušavao ubiti Rittenhousea i ugrabiti njegovo oružje, bio je osuđen po 11 točaka optužnice za zlostavljanje djece (uključujući analno i oralno silovanje djece stare 9-11 godina, pravi heroj ljevice – op. a.) i proveo je nekoliko godina u zatvoru.
Ranije te večeri počinio je nekoliko potencijalno smrtonosnih činova psihotičnog kaosa, uključujući paljenje kontejnera pokušavajući ga potom gurniti prema nekim policijskim automobilima. Također se čulo kako viče N-riječ — tijekom nereda koje su mediji okarakterizirali kao potvrdu crnog dostojanstva.
Huber i Rosenbaum su savršeni primjer vrste dementnih, mizantropskih nakaza koje su te izašle noći u Kenoshi, odlučni uništiti domove i tvrtke pristojnih ljudi. Ali na Rittenhouseovom suđenju, tužiteljstvo je te dvije propalice prikazalo kao čestite žrtve. Ispred zgrade suda, prosvjednici protiv Rittenhousea mahali su njihovim slikama, tvrdeći da su mučenici.
Ovo je izokrenuti svijet u kojem živimo. Ako nas je toliki broj zabrinut zbog presude Kyleu Rittenhouseu, to je zato što on utjelovljuje toliko toga o Americi koju volimo — Americi dobrote i pristojnosti koju ljevica već desetljećima uništava (i osuđuje kao rasističku) i koju je Donald Trump nastojao vratiti. Ako uspiju uništiti život ovog mladića, to će predstavljati okrutno svjedočanstvo razine do koje su njihove laži, njihov cinizam i njihove prljave vrijednosti pobijedile u ovoj zemlji koju barem neki od nas još uvijek vole.
Prvi intervju Kylea Rittenhousea nakon presude:
