Kineska politika jednog djeteta čitavu je generaciju potiskivala natalitet prisilnom pobačajima i političkim terorom. Budući da je bilo dopušteno samo jedno dijete, mnoge su kineske obitelji odlučile pobaciti svoju žensku djecu.
Deficit od 40 milijuna ženskih beba sad predstavlja ogroman problem koji prijeti komunističkoj Kini.
Agresivni kineski vojni potezi protiv Tajvana i Indije očajnički su gambit korumpirane komunističke elite suočenoj s društvenom nestabilnošću kod kuće i milijunima ljudi koji se nikad neće moći oženiti.
No, dok je usredotočenost režima bila na previše kineskih muškaraca, njegov je strah sad usmjeren na premalo žena. Komunističko je društvo prisiljeno razmišljati o društvenom problemu ponude i potražnje na tržištu braka. Žene, prethodno prezirane, sad su za upravljačem, a njihove obitelji od budućih mladoženja traže desetke tisuća.
Takva visoka cijena stavlja brak izvan dosega čitavoj kategoriji siromašnih muškaraca.
No, ono što komunističku elitu doista brine nije visoka cijena braka, već sve veći broj poslovnih žena koje nimalo nisu zainteresirane za udaju.
A mnoge od onih koje se ipak odluče za to se razvode, što je režim navelo da nametne 30-dnevno razdoblje hlađenja nakon što je 2019. godine u Kini zabilježeno više razvoda nego brakova.
Veliko pitanje za komunističke vođe glasilo je mogu li ekonomski poraziti Zapad, a da mu ne postanu toliko slični da moraju usvojiti njegovo društvo i politiku. Pad Sovjetskog Saveza bio je poučna priča o opasnostima zapadne liberalizacije. Činilo se kako je Kina izbjegla tu zamku, potisnuvši svoj demokratski pokret i zadržavši komunističku oligarhiju čak i dok je nadmašila Ameriku na tržištu.
Ali Xi i komunističko vodstvo strahuju da su samo odgodili ono neizbježno. Kina je naizgled moćnija nego ikad, njezini su ljudi nacionalistički nastrojeni, Hong Kong je konsolidiran, a očekuje se da će ga slijediti Tajvan čime bi se Jedna Kina pretvorila u stvarnost.
A opet, komunističko vodstvo pokazuje sve znakove panike, pritiskajući zabavne i tehnološke kompanije te čistkama u redovima vlastite oligarhije na mjesečnoj bazi.
Usprkos površinskoj odanosti Xiju i komunistima, rastuća srednja klasa zemlje je zapadnjačka, individualistička, a ne kolektivistička, s namjerom da se zabavlja i gomila sve najnovije potrošačke naprave, umjesto da se žrtvuje i radi za dobrobit komunizma.
Pad brakova i nataliteta predstavljaju očiti simptom novog kineskog društvenog feminizma.
Dozvole za sklapanje brakova pale su na najnižu razinu u posljednjih 13 godina, a stopa nataliteta dosegla je najnižu razinu u 43 godine. Sa samo 12 milijuna rođenih beba 2020. godine, stara matematička šala o marširajućim Kinezima sad pada u vodu. Poput ostatka Azije, Kina stari, a njezina radna snaga godišnje opada za 0,5%.
Kineski natalitet od 1,3 izgleda gore od onog u Americi i Europi, ali za razliku od njih kineski natalitet nije umjetno napuhan velikom populacijom imigranata.
Dok je komunističko vodstvo na društveni problem pokušavalo primijeniti ekonomska rješenja, nedavno je istraživanje u jednom ruralnom području pokazalo da se samo 60% mladih žena želi udati, naspram 82% muškaraca. Kombinacija ambiciozne ženske radne snage i spolno selektivnog pobačaja uzrokovanog politikom jednog djeteta učinila je rodne odnose u Kini jedinstveno užasnima.
U Americi, kao i u većini zemalja prvog svijeta, žene su zainteresiranije za brak od muškaraca. Preokretanje rodnog stereotipa u Kini pokazatelj je kako se u njenom disfunkcionalnom društvu odigrava toksična mješavina tradicionalizma, komunizma i konzumerizma.
Komunistička Kina pretvorila je brak i rađanje u političku dužnost. Rastuća imućna srednja klasa traži plitki eskapizam i luksuznu robu u svoje slobodno vrijeme od stresnog uredskog posla i nije previše zainteresirana za djecu.
Komunistički režim to primjećuje. Protiv tog problema bori se na tipično ljevičarski način, kao protiv ideološke prijetnje, uhićivanjem feministica i zabranivanjem riječi 6B4T, što je naziv južnokorejskog feminističkog pokreta koji poziva žene da se ne udaju i izbjegavaju konvencionalne standarde ljepote.
No, kineski problem manje proizlazi iz tradicionalnog aktivističkog budnog feminizma, koji će režim lako iskorijeniti, koliko iz sve većih ekonomskih promjena u rodnim ulogama.
Na kineskim sveučilištima i fakultetima 52,5% studenata su žene. To nije toliko ekstremno poput podjele 60/40 u Sjedinjenim Državama ili još ekstremnijih razlika u nekim europskim zemljama, ali za desetljeće ili dva Kina bi nas mogla sustići i na tom području.
Religija je možda u padu u Americi i Europi, ali komunisti su dali sve od sebe kako bi iskorijenili religiju u Kini i zamijenili je partijskom lojalnošću. A potom je zamijenila izgladnjelu ruralnu radnu snagu s mega-gradovima i mega-zgradama ispunjenima uredskim dronovima koji nemaju nikakvog smisla ili svrhe u svojim životima osim kupnje najnovijeg iPhonea, slušanja najnovijeg hita ili gledanja najnovije serije.
Neudatih poslovnih žena, koje su redefinirale kulturu i politiku Amerike i Europe, ima sve više u Kini. U intervjuima izražavaju nezainteresiranost za brak i obitelj. Uživaju fokusirajući se samo na sebe, kupovinu, druženje i putovanja, s malo zanimanja za budućnost svoje zemlje ili svog društva. One ne traže smisao dalje od luksuza i udobnosti života.
I slično kao u Americi i Europi, kinesko tržište im povlađuje kao kulturnoj i ekonomskoj sili zbog njihove potrošačke moći i utjecajne uloge koju imaju na društvenim medijima.
Kineski krajolik u zabavnoj industriji ispunjen je emisijama koje su kulturno, a ne politički, feminističke. Romansa tigra i ruže, s nekih 900 milijuna gledatelja, prikazuje matrijarhalno društvo u kojem muškarci ne smiju studirati ili raditi i koje proklinje rođenje dječaka. Ovdje šala nije samo preokretanje kineske prošlosti, već i mogući pogled na njezinu demografsku budućnost.
Kina je, usprkos svojoj komunističkoj hijerarhiji i potpunoj kontroli ekonomije i društva, uhvaćena u istu kulturnu i ekonomsku zamku kao i prvi svijet. Na rubu ostvarenja svojih težnji da postane prva svjetska sila, Kina je zaglavila proživljavajući cijenu koju je Japan, zadnja azijska zemlja koja je pokušala postati vojna, a potom i ekonomska velesila, platila za svoju želju.
Hladni ratnici osamdesetih bili su u krivu vjerujući da ekonomski uspjeh nije moguć bez slobode i demokracije. Ali općenito su bili u pravu vjerujući da će svaka zemlja koja nas želi poraziti morati postati mi. Samo nisu uspjeli pravilno razumjeti što znači postati “mi”. To nije demokracija ili sloboda.
Amerika, kao i njezini kolege iz prvog svijeta, postaje manje slobodna i više politička. Kad ljudi kažu da je naša politika nizvodno od kulture, to zapravo znači da se velik dio naše povijesti odnosi na kulturu koja racionalizira način na koji želi živjeti. Napuštanje religije, obitelji, karaktera i tradicionalnih vrijednosti nije samo marksistička zavjera, to je samozadovoljno ponašanje prerasle djece koja su odlučila da nikad ne žele odrasti.
U srcu komunizma, pod marksističkim sustavom izgrađenim kako bi pojačao suprotne kvalitete, događa se iznenađujuće slična revolucija. Jedna od najgorih gladi dogodila se kad je Mao odlučio da stanovništvo iskorijeni sve vrapce, što je dovelo do najezde insekata koje je prethodna populacija vrabaca držala pod kontrolom. Takve suptilne ravnoteže prožimaju prirodni svijet i ljudsko društvo, ali marksistički pogled na svemir nije u stanju uzeti u obzir složenu i paradoksalnu prirodu stvarnosti.
Maova nesposobnost shvaćanja prirode vrapca, neposredne prepreke u ekosustavu, nije ništa u usporedbi s nesposobnošću njegovih nasljednika da razumiju odnose muškaraca i žena. Ljudska priroda, oduvijek nedostižna ideolozima, srušila je u prošlosti svaki komunistički plan za svjetsku dominaciju, ne silom oružja, već ohološću njihovih pogrešnih proračuna.
Xi vjeruje da je kineski komunistički režim drugačiji čak i kad demografija poništava njegov nebeski mandat. Iako je najavljivano da će ovo stoljeće pripadati Kini, studije sugeriraju da će do 2100. godine kinesko stanovništvo pasti za 50%. Iako 732 milijuna ljudi nije za podcjenjivanje, veći dio toga sastojat će se od brzo starećeg starijeg stanovništva.
Do 2050. godine, 336 milijuna starijih Kineza formirat će blok veći od onog u Sjedinjenim Državama. Ako stope nataliteta i braka nastave opadati, komunistička gerontokracija predsjedavat će propadajućim branama, mega-gradovima i sve manjim carstvom starijih građana i neudatih poslovnih žena dok će “barbari” s jačim natalitetom nahrupiti iz muslimanskog zaleđa.
Komunizam je tvrdio da može upregnuti povijest, ali povijest se uvijek smije posljednja.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
