Dana 25. svibnja 2018. godine, Tommy Robinson je stajao ispred zgrade suda u Leedsu, Engleskoj, s mikrofonom u ruci, izvješćujući uživo o suđenju nekoliko muslimana optuženih za silovanje djece kad je, bez prethodnog upozorenja, uhićen zbog kršenja mira, ubačen u policijski kombi i u roku od četiri sata suđen, proglašen krivim i osuđen na trinaest mjeseci zatvora — i to, začudo, ne zbog kršenja mira, već zbog nepoštivanja suda. Potom je tout de suite prevezen u zatvor u Kingston upon Hullu, gdje je veći dio sljedeće godine proveo u pritvoru i izvan njega, podvrgnut fizičkim i psihičkom maltretiranju tijekom boravka iza rešetaka i najgoroj vrsti sudske zlouporabe pred tzv. licem pravde.
A zašto se sve to dogodilo? Evo zašto. Islam uči svoje sljedbenike da su (1) u stalnom ratu s nevjernicima i da je (2) seks s maloljetnicima (kao što to pokazuje činjenica da je prorok Muhamed oduzeo nevinost svojoj supruzi Ajši kad je imala devet godina) dopušten; shodno tome, muslimanski muškarci imaju svako pravo maltretiranja djece nevjernika po svojoj volji. Kako su se u velikim engleskim gradovima uspostavljale islamske zajednice, ukorijenile su se i muslimanske silovateljske bande, poznatije kao “grooming” bande. Naposljetku je na tisuće i tisuće nemuslimanskih djevojčica, od kojih su gotovo sve pripadnice radničke klase, postalo žrtvama ovih bandi, ne samo jedanput, već u većini slučajeva u više navrata tijekom godina.
Britanska policija, socijalni radnici i novinari znali su desetljećima za ovaj fenomen. No, umjesto da se temeljito i odgovorno pozabave s time — što bi, kako znaju, zahtijevalo masovna uhićenja i sudske progone istaknutih muslimana te otvoreno medijsko izvješćivanje o ovim prijestupima kao i njihovim korijenima u islamskoj doktrini, što bi zauzvrat gotovo sigurno dovelo do društvenih nemira opasnih razmjera — te su stranke odlučile ne poduzeti i ne govoriti ništa. A kad su se suočili s jednim jedinim pojedincem koji je odbio sudjelovati u tome — likom iz radničke klase koji je inzistirao na vikanju s krovova o tim prekršajima i o službenoj politici šutnje i okolišanja — znali su što moraju učiniti: ocrniti ga, oklevetati i pronaći zločine za koje će ga optužiti, zatvoriti ga i nadati se da će muslimanski zatvorenici učiniti ostalo. Ili, ako to ne uspije, nadati se da će se, nakon što je pretrpio određenu količinu progona, slomiti ili odustati, otpuzati u rupu i držati jezik za zubima.
No, nisu računali na snagu, hrabrost i otpornost Tommyja Robinsona. Kad je Tommy konačno izašao iz zatvora, izgledao je uvelike oslabljen: fizički onemoćao, potresen, gotovo slomljen. Bilo je razloga za očekivati da će izaći iz središta pažnje, otići kući svojoj obitelji i spas britanskih djevojčica prepustiti nekome drugome. Umjesto toga, snimio je dokumentarac Panodrama (2019.), koji je razotkrio nečuveno nepošteni pokušaj Panorame, cijenjenog BBC-jevog informativnog serijala, da ga okleveta. Od tog je vremena Tommy proveo većinu svog vremena u Telfordu — gradu od 142.000 stanovnika u Shropshireu, sjeveroistočno od Birminghama — gdje je, zajedno s timom istražitelja, dokumentirao četiri desetljeća muslimanskog silovanja u tom gradu. Prošle je nedjelje na internetu objavio neke od rezultata tog istraživanja u obliku bombastičnog dokumentarca pod nazivom Silovanje Britanije.
Iako se temelji na intervjuima s mnogim žrtvama muslimanskih silovatelja u Telfordu — koji su rezultirali s popisom od dvjestotinjak osumnjičenika — dokumentarac svoju pozornost usredotočuje na jednu od njih, Nicole, koju vidimo u opširnom razgovoru s Tommyjem. Sad u svojim dvadesetima, Nicole je imala jedanaest godina kad je radila u večernjoj smjeni u indijskom restoranu — javljala se na telefon, pripremala narudžbe za dostavu — kad ju je prvi put zlostavljao jedan od muškaraca koji su vodili ustanovu. Ubrzo nakon toga su je silovali i drugi koji su tamo radili, od koji su je neki zlostavljali u više navrata, a drugi samo jednom. Osim toga, njezini su je poslodavci počeli podvoditi svojim prijateljima, proces koji se nastavio sljedeće dvije ili tri godine. Kad je nisu silovali ili podvodili — konstantno je oslovljavajući s gurrah, “bijelom kujom” — ovi su muškarci prodavali ilegalnu drugu i prali novac. Nicole je, dakle, bila samo jedan mali dio — samo jedan od izvora zarade — u velikoj kriminalnoj operaciji koja je, po svemu sudeći, još uvijek aktivna.
Kako se ispostavilo, “bijela kuja” je bila pametnija nego što su to pretpostavljali njezini zlostavljači. Tijekom godina kad je bila njihova seksualna robinja i prostitutka, Nicole je vodila detaljne zapise o svakom silovanju — vremenu i mjestu, kao i punom imenu i adresi silovatelja. U razgovoru s Tommyjem, ona izgovara ta imena. Brijač. “Bugsy.” “Charlie.” Aqeel. Aqeeb. Rizwan. Tariq. Mutashabir. Kam. Sham. Waqas. Balraj. Svaki od njih bio je odrasli muškarac koji ne samo da je maltretirao Nicole, već je u većini slučajeva to činio u više navrata — i isto činio s brojnim drugim djevojčicama. Ispostavilo se da su dvojica od tih muškaraca — oni koji su vodili čitavu operaciju — kako Tommy kaže, “stupovi” muslimanske zajednice u Telfordu; jedan je predsjednik muslimanskog foruma u Telfordu; drugi je lokalni odvjetnik koji je držao propovijedi protiv “grooming” bandi u džamiji u Telfordu. Nikakvo iznenađenje.
A što se dogodilo kad su roditelji Nicole konačno saznali što se događa i odveli je na policiju? Predala je bilješke o svom zlostavljanju koje je vodila od svoje jedanaeste godine. Policija je provela sate intervjuirajući nju i njezine roditelje. Naposljetku je optuženo šesnaest muškaraca — od koji su petnaestorica bili muslimani, a jedan Sikh. Ali procesuiran je samo Sikh. Zašto? Nicole nikad nije dobila pravi odgovor. No, nedugo nakon što su optužbe protiv te petnaestorice muškaraca odbačene, Nicole je vidjela kako jedan od njezinih makroa predaje omotnicu ispunjenu gotovinom policajcu iz Telforda, kojeg je također imenovala. Čini se više nego vjerojatnim da je svrha plaćanja bila osigurati odustajanje od optužbi protiv te petnaestorice osumnjičenih.
Tommyjeva istraga o “grooming” bandama u Telforu nije prva. Prethodna istraga — “vodeća” istraga, kako je naziva — dovela je do samo jedanaest osuđujućih presuda. Štoviše, tijekom posljednje dvije godine, odvjetnička tvrtka Eversheds Sutherland provodila je ono što naziva “istragom” o bandama. Navedeni cilj je “podizanje javne svijesti” o tom problemu — a ne žrtvama donijeti pravdu. Tommy nam govori da je, kad su policajcima iz Telforda dostavili istragu s četrdeset godina vrijednim dokazima i imenima više od 300 osumnjičenih, najmanje dvanaest bivših članova gradskog vijeća i sedamnaest bivših zaposlenika policijske uprave “odlučilo ne pomoći” u istrazi. Što god mogli zaključiti, Tommy je u pravu kad sumira čitavu situaciju: Nicole i druge djevojčice u Telfordu bila su žrtve ne samo silovanja članova muslimanske bande, već su također, kako on kaže, žrtve “namjernog pokušaja” javnih dužnosnika da “zataškaju ove zločine nad djevojčicama iz straha da ih ne nazovu rasistima” ili u interesu “kohezije zajednice” ili “zbog korupcije”.
Doista, do kraja Silovanja Britanije, policija u Telfordu izgleda jednako moralno prijekorna kao i sami makroi i silovatelji — najdalje moguće udaljeni na etičkoj ljestvici od savjesnih policajaca i nepotkupljivih inspektora prikazanih u starim filmovima na kojima su neki od nas odrasli. Zasigurno, tek trebamo saznati detalje o onome što se događalo između policije u Telfordu i pedofilnih pakistanskih grabežljivaca. Na primjer, koliko novca je promijenilo ruke? Je li bilo koji policajac prosvjedovao kad su zatražili da ignorira silovanje djece? Tommy je podijelio jedan trag o prirodi te veze; fotografiju koja pokazuje jednog od silovatelja Nicole u društvu nekoliko članova policije u Telfordu. On stoji; oni ga okružuju, klečeći, poput dvorjana koji okružuju princa. Na web stranici društvenih mreža na kojoj ju je Tommy pronašao, fotografija je popraćena bilješkom muslimana iz Telforda koji ju je objavio, slaveći je kao dokaz da “grooming” bande drže lokalne policajce pod kontrolom. “PSI NA UZICI”, komentirao je jedan od njegove braće. (Islam, naravno, pse smatra nečistima.)
Pred kraj Silovanje Britanije, vidimo Tommyja na ulicama Telforda kako se suočava s tri ključna muslimanska počinitelja u slučaju Nicole, kao i s policajcem kojeg je Nicole vidjela kako prima očigledno mito. Kad se Tommy jednom od muslimana identificira kao novinar, čovjek mu uzvraća: “Ti nisi novinar. Ti si rasist!” Urednici i novinari širom Britanije, od Guardiana do Telegrapha, od ITV-a do Channela 4, bi se nedvojbeno složili. Ali istina je da je Tommy jedan od rijetkih pravih novinara koji su ostali u Britaniji. Dok je dizao buru o “grooming” bandama, mainstream mediji su šutjeli — i klevetali ga. Da, Times je konačno preuzeo inicijativu, nakon čega su drugi veliki mediji osjećali obvezu pružiti izvješća o uhićenjima, progonima i osudama u slučajevima silovanja djece. Ali malo njih je išlo dalje od toga. I nitko, koliko ja znam, nije proveo istragu ni izbliza tako opsežnu, ozbiljnu i odgovornu kao što je to učinio Tommy u Telfordu.
Kako užasno usamljeno može izgledati Tommy u svom nastojanju razotkrivanja činjenica o “grooming” bandama i osiguravanju pravde za njihove žrtve! Kao što je primijetio u svojoj knjizi iz 2015. godine Državni neprijatelj, postoji samo jedan Britanac izvan radničke klase jednako otvoren kao on o pustošenjima islama. Ta osoba je Douglas Murray, daroviti i odvažni autor Čudne smrti Europe (2017.) i Ludila gomile (2019.). Kao što je Tommy istaknuo, “[to] čini ogromnu razliku”, s obzirom na prirodu britanskog klasnog sustava, kad netko poput Murrayja — istaknutog diplomca s Etona i Oxforda — govori manje-više iste stvari za koje Tommy, momaka iz Luton, biva stavljen na stup srama. “Momci poput mene marširaju i mi smo nasilnici”, napisao je Tommy. “Tvidovi iz srednje klase marširaju i nacija govori.”
Kako se ispostavilo, na dan kad je Tommy objavio Silovanje Britanije na internetu, Murray je gostovao u emisiji Grega Gutfelda, Gutfeld, jednom od vodećih programa Fox News-a i kasnonoćnom programu s najvećom gledanošću u SAD-u. Svake noći, Gutfeld i četiri gosta raspravljaju o četiri teme u vijestima. Kako bi bilo sjajno da je Gutfeld prikazao isječak ili dva iz Tommyjevog dokumentarca i dopustio Douglasu da govori o “grooming” bandama — temi o kojoj većina Amerikanaca, pretpostavljam, ne zna ništa. Umjesto toga, Gutfeldove teme te noći su bile (1) emojiji “trudnih muškaraca”; (2) povlačenje pjesama Joni Mitchell i Nilsa Lofgrena sa Spotifyja; (3) nastojanja Sveučilišta Colorado State da zaštiti studente traumatizirane Prvim amandmanom; i (4) osuda Justina Trudeaua trans-kanadskog konvoja kamiondžija.
Ah, što se može. S obzirom na to da je Tommy Robinson univerzalno blaćen od strane mainstream američkih novinara kao i od njihovih britanskih kolega, bilo bi korisno čuti nekoliko pozitivnih riječi na Gutfeldu o njegovim herojskim nastojanjima da za desetke tisuća okrutno zlostavljanih britanskih djevojčica učini ono što su deseci tisuća akreditiranih britanskih novinara odbili učiniti. Ne, ne očekujem da će Gutfeld pozvati Tommyja u svoju emisiju (siguran sam da bi glavešine Fox News-a glatko zabranile takvo nešto), ali možda će sljedeći put daleko otmjeniji, i stoga daleko manje toksični, Douglas Murray gostovati u programu i izdvojiti trenutak ili dva kako bi Amerikance obavijestio o ovoj krizi neshvatljivih razmjera — i o čovjeku koji nas je, usprkos svakom pokušaju da ga ušutkaju, podsjetio na moć jednog pojedinca da napravi razliku.
