Još od šezdesetih godina prošlog stoljeća ljevica širi svoj utjecaj diljem naše nacije i njezinih institucija. No, komunizam je svoje uporište u SAD-u uspostavio desetljećima ranije, počevši od ranog 20. stoljeća. Raspad SSSR-a 1991. godine samo je nakratko usporio ovaj proces. Povijesno odbacivanje totalitarnog političkog poretka — onog koji se u osnovi suprotstavlja ustavnoj zaštiti individualne slobode i neotuđivih prava — nije moglo iskorijeniti desetljeća ljevičarske transformacije Amerike.
Doista, posljednjih 20 godina ljevica je ponovno oživjela usponom “budne” ideologije i njezine antiustavne agende. Čini se kako će Bidenova administracija, njezine bahate politike i očigledni neuspjesi izazvati negativnu reakciju. U studenom dolazi obračun između “budnih” demokrata i slobodoljubivih Amerikanaca, kojoj god stranci oni pripadali, koji će odlučiti je li ljevica uspjela u “temeljitoj transformaciji Amerike”.
Međutim, načela “budnog” ljevičarstva postavljena su još prije jednog stoljeća, tijekom uspona progresivizma. Poput komunizma, progresivizam favorizira centraliziranu, koncentriranu moć kojom upravljaju vladine birokracije i agencije u kojima rade “stručnjaci” koji znaju bolje od suverenih ljudi kako najbolje voditi njihove živote.
No, ova je ideologija u neprekidnom sukobu s Ustavom, koji balansira, obuzdava i raspršuje moć kako bi građani bili slobodni upravljati svojim životima, svojim obiteljima i svojim poslovima kako god žele, kontrolirani samo Ustavu prilagođenim zakonima koje je donio Kongres, a čiji su članovi odgovorni građanima koji su ih doveli na vlast.
Počevši od Woodrowa Wilsona i nastavljajući sve do predsjedništva demokrata poput FDR-a, LBJ-a, Billa Clintona, Baracka Obame i sad Joea Bidena, uloga naše vlade konstantno se transformirala iz čuvanja naših sloboda u stvaranje navodno veće učinkovitosti u uspostavljanju jednakosti rezultata, ili onoga što “budni” nazivaju “pravičnosti”. Očevi osnivači ovu su zloćudnu ideju osudili i nazvali “duhom izjednačavanja” koji je povijesno dovodio do tiranije masa ili despotske elite, budući da je potrebna prisila kako bi se ljudi natjerali da pristanu na ideju za koju su ih razum i iskustvo naučili da je neistinita i nepravedna.
“Budne” politike koje zagađuju našu politiku dijele ove progresivne tehnokratske pretpostavke. Navodni “stručnjaci” i kognitivne elite osjećaju se ovlašteni promijeniti naše institucije kako bi se postigla “pravičnost”, “raznolikost” i “uključivost” u našim tvrtkama, vladinim politikama, zabavnoj industriji, sportu i osobito u školama u kojima se mladi mogu oblikovati i istrenirati kako bi prihvatili ove dubiozne ideje.
I tako smo dobili nečuvene politike koje ne krše samo Ustav, već i razum, istinu i logiku. Transrodnost, “sustavni rasizam”, “bijela krhkost”, biološki spol kao izbor, a ne nepromjenjiva stvarnost — sve te iracionalne, nekoherentne ideje bez ikakvih empirijskih dokaza danas se podučavaju učenicima od vrtića do diplomskih studija te se učvršćuju u popularnoj kulturi, korporativnoj politici i vladinim politikama.
Ista ona tiranija koja je definirala komunizam, danas se kamuflira dobronamjernim riječima poput “raznolikosti” ili “uključivosti”. Ali ti pojmovi zapravo zamjenjuju onu istinsku raznolikost krutom ortodoksijom, a iskrenu uključivost netolerantnim isključivanjem apostata i bogohulnika putem “kulture otkazivanja” i cenzuriranjem slobode govora, koja je sad redefinirana kao opasna “dezinformacija” i “govor mržnje”.
Takva jezična kršenja zdravog razuma i povijesnih činjenica stvaraju monstruozno licemjerje i očigledne dvostruke standarde, dok ovjekovječuju velike laži na kojima počiva ljevičarska “budna” kultura. No, ova dinamika nije nova. Uzmimo, na primjer, dugo politizirane i ideološki deformirane riječi poput “imperijalizma” i “kolonijalizma”. Ovi obezvrijeđeni koncepti dominiraju ljevičarskim “budnim” raspravama o politici identiteta i “uključivosti” te pri gotovo svakom vandaliziranju spomenika ili odbačenom imenu škole ili sportskog tima. S obzirom na važnost koju im pridaje ljevica i rasprostranjenom prihvaćanju tih iskrivljenih značenja, korisno je pregledati povijest te verbalne deformacije.
Kao što je napisao povjesničar sovjetske tiranije Robert Conquest, ove se riječi sad ne odnose na povijesne fenomene, već na “zloćudnu silu bez programa osim pokoravanja i iskorištavanja nevinih ljudi”. Kao takvi, ovi su pojmovi sad verbalni “blokatori uma i gasitelji misli” koji služe “uglavnom kako bi zbunili i naravno zamijenili složen i nužan procesa razumijevanja jednostavnim i nepotrebnim procesom potpaljivanja.”
Pojednostavljeno diskreditiranje kolonijalizma i njegovog zlog blizanca imperijalizma postalo je istaknuto početkom 20. stoljeća. Suočen s neuspjelim povijesnim predviđanjima proleterske revolucije klasičnog marksizma, Vladimir Lenjin je 1917. godine u brošuri Imperijalizam: Najviši stadij kapitalizma ulogu uništenja kapitalizma koju europski proletarijat nije uspio ispuniti dao domorodačkim koloniziranim narodima.
Lenjinove ideje utjecale su na antikolonijalne pokrete nakon Drugog svjetskog rata, kao što možemo vidjeti u Jean-Paul Sartreovom uvodu u antikolonijalni dronjak Jadnici Zemlje Franza Fanona: “Domoroci nerazvijenih zemalja, ujedinite se!” “Radnike svih zemalja” klasičnog marksizma sad je zamijenio kolonizirani Treći svijet. Novonastali UN stvorio je odjel koji je nadzirao i ubrzao tranziciju europskih kolonija u neovisne države — uz aktivno sudjelovanje sovjetske komunističke Kominterne, čiji su agenti podučavali domorodačke radikale kako iskoristiti Wilsonovski idealizam nacionalnog samoodređenja kako bi požurili europske sile da napuste narode koji još nisu bili spremni za neovisnost.
Zapravo, prenaglo prepuštanje tih naroda makinacijama komunističkih agenata ili domorodačkim autokratima i tiranima stvorilo je političku i humanitarnu katastrofu koja je daleko nadmašila gubitak života koje su prouzročile kolonijalne sile, bez pružanja fizičke infrastrukture, ekonomskog napretka, vladavine prava i osnovnih ljudskih prava koje je većina kolonijalnih upravitelja desetljećima njegovala. (Ako sumnjate u ove tvrdnje, pročitajte upravo objavljenu knjigu Brucea Gilleya, Posljednji imperijalist.)
U svojoj biografiji Winstona Churchilla, Andrew Robert je opisao kako bi Churchill branio koristi kolonijalizma:
[Churchill] se divio načinu na koji su Britanci po prvi put u indijskoj povijesti donijeli unutarnji mir, kao i željeznice, ogromne projekte navodnjavanja, masovno obrazovanje, mogućnosti za opsežnu međunarodnu trgovinu, standardizirane jedinice razmjene, mostove, ceste, akvadukte, dokove, sveučilišta, nekorumpirani pravni sustav, medicinski napredak, koordinaciju protiv gladi, engleski jezik kao prvi nacionalni lingua franca, telegrafske komunikacije i vojnu zaštitu od ruskih, francuskih, afganistanskih, afridskih i drugih vanjskih prijetnji, uz ukidanje satija (prakse spaljivanja udovica na pogrebnim lomačama svojih preminulih supruga) i drugih zlostavljanja.
“Kolonijalizam” i “imperijalizam” su, dakle, pretjerano pojednostavljivanje složene povijesti i ideološki opterećeni pojmovi za univerzalnu ljudsku sklonost prema invaziji i okupaciji tuđih teritorija.
Štoviše, ljevičarska zlouporaba ovih pojmova označava nepodnošljivo licemjerje. Jesu su ljevičari ikad kritizirali kolonije tiranskog Sovjetskog Carstva? Nakon revolucije 1917. godine, boljševici nisu oslobodili srednjoazijske kanate koje je Rusija ranije apsorbirala u svoje carstvo. Nakon Drugog svjetskog rata, Istočna Europa i baltičke države također su postale de facto kolonije. Sve te nacije nisu postale neovisne sve do kolapsa Sovjetskog Saveza, a njihovi osloboditelji bili su zli “imperijalisti” Sjedinjene Države i Britanski Commonwealth.
Ili što je s Islamskim Carstvom? Muslimani su napali i kolonizirali dvije trećine Rimskog Carstva, inkubatora Zapada. Kao što povjesničar Bliskog Istoka Efraim Karsh dokumentira u knjizi Islamski imperijalizam, “arapski su osvajači od samih početaka djelovali na tipično imperijalistički način, pokoravanjem autohtonog stanovništva, koloniziranjem njihove zemlje i eksproprijacijom njihovog bogatstva, resursa i rada”. A opet, potomci tih osvajača i danas zauzimaju većinu tih teritorija. Zašto naši “budni” neprijatelji imperijalizma ne kritiziraju te muslimanske nacije, koje se nikad ne ispričavaju za kolonijalizam i imperijalizam njihovih predaka? Umjesto toga, ljevica daje kredibilitet palestinskim apologetima koji za sve disfunkcije regije okrivljuju Zapadni “imperijalizam” i njegovu navodnu marionetu, Izrael.
Sve ovo licemjerje “budnih” demokrata, sve luđačke politike, sva zadiranja u naša ustavna prava, svi politički vođeni destruktivni Covid protokoli, sva ekonomska šteta uzrokovana suludim ratom za jeftinu energiju i neobuzdanom potrošnjom, sve samodopadno i arogantno signaliziranje vrline i moralno prenemaganje nije proizvelo ništa drugo osim neuspjeha i to po cijenu naše slobode i integriteta našeg jezika i povijesti.
No, tijekom posljednjih nekoliko mjeseci pojavljuje se sve više znakova otpora ovoj degradaciji naše zemlje, posljednji put kad je Elon Musk kupio Twitter i odlučno branio onu istinsku slobodu govora koja poštuje jedinu raznolikost koja je doista bitna: onu ideja i mišljenja čije je izražavanje sankcionirano Prvim amandmanom.
Čini se da će ovogodišnji izbori za Kongres biti obračun između “budnih” tiranina i branitelja slobode.
