Prikladno je što su Ženski izviđači (Girl Scouts) još uvijek Ženski izviđači, dok su Muški izviđači (Boy Scouts) promijenili svoj identitet, a sada čak i ime kako bi uključili djevojke. Djevojke još uvijek mogu imati svoje vlastite prostore i organizacije u našoj kulturi. Prisiljene su dopuštati dječacima ulazak u svoje svlečionice i kupaonice, što je ludost i opasno je, ali čak i u tom slučaju dječak se mora pretvarati da je djevojka kako bi dobio pristup.
Od dječaka pak se, s druge strane, očekuje da uključe djevojke u sve. Nije im omogućen niti jedan prostor ili vrijeme da budu dječaci, da rade dječačke stvari i da budu u društvu ostalih dječaka. Prije smo razumijeli da dječaci trebaju razmak od djevojaka. Više ne.
Već neko vrijeme trend vodi ovim putem. Sjećam se kad sam igrao baseball kao klinac i svaka momčad je imala jedan ili dva ženska simbola. Na raspolaganju je bila savršeno dobra ženska softball (igra se s malo većom loptom i na manjem polju – op. a.) liga, ali neke djevojke su željele igrati s dečkima. Nitko nikad nije pitao žele li dječaci igrati s djevojkama. Da su nas pitali i da smo bili iskreni o tome, svi bismo rekli ne. Ne vjerujem da postoji živ dječak koji se ikad zapitao kad je sudjelovao u nekom sportu: “Znaš što treba ova igra? Djevojčicu!”.
Naravno, u ovom trenutku smo otišli daleko od samog sporta. Gdje god se dječaci skupljaju u našem društvu, djevojkama se dopušta uplitanje. Nije nam dozvoljeno da zatvorimo vrata i velimo im “ne”. Čak je i posao oltarnog dječaka morao postati “oltarni poslužitelj” kako bi uključio i djevojke, unatoč tome što one ne mogu postati svećenici i cijela stvar oko “oltarne službe” je pomoći mladim ljudima da primjete svećeništvo. Ali inkluzija je od najviše važnosti, uvijek, i ne samo kod djece. Muške lože su stvar prošlosti jer je njihova “isključujuća politika” vrijeđala naše moderne osjećaje.
Rečemo mi je da takvi trebamo biti, jer moramo “otvoriti vrata” djevojkama. Netko na Twitteru me izgrdio zbog mog suprotstavljanja novoj Boy Scout politici, rekavši da “ne smijem imati kćer” jer da imam želio bih da joj “budu otvorena sva vrata svijeta”.
Pa, imam kćer. I ne, ne želim da joj sva vrata budu otvorena. Želim da razumije da ne može upasti u svaki prostor. Ne može napraviti da se sve vrti oko nje. Neće biti uključena u sve. Neke stvari u životu nisu za nju. Neke stvari nisu za mog sina. Neke stvari nisu za mene. Kad inzistiramo da svaka “vrata” moraju biti otvorena za djevojke i da ih svaka organizacija na svijetu mora uključiti, uspjeli smo samo odgojiti egocentričnost u našim kćerima. Ne želim to za svoju kćer. Želim da nauči kako biti isključena, jer je to dio odrastanja.
Postoji vrijeme kad se moj sin igra sa svojim prijateljima i jasno je da ne žele uključiti niti jednu djevojčicu. Nemam problema reći svojoj kćeri da ostavi prostor dječacima i pusti ih da rade dječačke stvari. I postoji vrijeme kad se moja kćer igra sa svojim prijateljicama i ne žele nekakvog smrdljivog dječaka da im se pridruži i uprlja stvari. Nemam problema reći mojem sinu da se odmakne i pusti da djevojčice imaju vrijeme za sebe. Zatvorit ću vrata, odstraniti ih, natjerati ih da prepuste pod nekom drugom. Vjerojatno sam samo okrutan.
Ili možda jednostavno priznajem činjenicu da djevojke trebaju vrijeme za žensko zbližavanje, a dječaci za muško zbližavanje. Postoji razlog zašto dječaci ne žele uključiti djevojke u sve. Ulazak djevojke mijenja dinamiku igre. Osjećaju da moraju za nijansu smanjiti intenzivitet i feminizirati stvari zbog nje. Neće se moći opustiti i uživati u istoj vrsti slobodne i otvorene sredine koja postoji između dječaka. I ono još gore, kad uključite djevojku u cijelu grupu dječaka, oni su pod pritiskom da je impresioniraju. Umjesto zbližavanja, natječu se jedni s drugim kako bi zadobili njezinu pozornost i naklonost.
Često ćete čuti djevojku kako veli da se nalazi sa svojim muškim prijateljima i postaje “samo jedan od momaka”. Ali ona to nije. Oni je ne vide na takav način. Vide je kao djevojku, zbog toga što je djevojka. Ona neće imati istu vrstu drugarstva kao što to dečki imaju između sebe. Neće ih razumijeti na način na koji se dečki razumiju između sebe. On nije jedan od njih i nikad neće biti, isto kao što momak nikad neće biti jedna od djevojaka. Obje grupe trebaju odvojeno vrijeme kako bi mogli biti nesputano svoji. Za dječaka, to uključuje pljuvanje i podrigavanje i hrvanje u prljavštini. To je dječačka stvar. Tako se ponašaju dječaci. Trebaju samo malo prostora za to.
