Danas je objavljeno izvješće istražne porote o zlostavljanju djece od strane svećenika u Pennsylvaniji. U dokumentu je imenovano više od 300 predatorskih svećenika. Specifičnosti su grafičke i užasavajuće. One uključuju nasilne seksualne napade i silovanja, a ponekad koordinirano zlostavljanje djece od strane više svećenika u crkvi. I, naravno, priliku za to zlostavljanje namjestili su biskupi koji su okretali glavu ili zataškavali zločine.
U jednom slučaju, dječak je bio prisiljen stajati gol, pozirajući kao Krist na križu, dok su gu svećenici fotografirali i dodavali fotografije kolekciji dječje pornografije koju su producirali i distribuirali na crkvenom kampusu. Ti svećenici obilježavali bi dječake označene za zlostavljanje zlatnim križevima.
U drugom slučaju, svećenik je silovao mladu djevojku i sredio joj pobačaj. Nakon što je biskup čuo za taj slučaj, napisao je pismo sućuti — svećeniku.
U drugom slučaju, svećenik koji je tijekom dvije godine zlostavljao dječaka, priznao je crkvenim poglavarima da je s djetetom bio angažiran u goloj “konjskoj igri”, a svejedno mu je bilo dozvoljeno nastaviti službu još sedam godina.
U drugom slučaju, svećenik je silovao djevojčicu dok ju je posjetio u bolnici.
U drugom slučaju, svećenik je prisilio dječaka na oralni seks, a nakon toga je dječakova usta isprao svetom vodom.
U drugom slučaju, svećenik je zlostavljao 12-godišnjeg dječaka, priznao svoj zločin crkvenom dužnosniku, ali biskupija je zaključila da zlostavljanje za žrtvu nije “nužno predstavljalo groznu traumu”.
I tako dalje i tako dalje.
To je mračna, zla i užasavajuća priča. Čak i gore od toga, ali nedostaju mi riječi kojima bih je opisao. Možda bismo se trebali složiti s riječju “demonski”. I iako su neki od detalja posebno šokantni i nadamo se neuobičajeni, još uvijek je najstrašnija stvar ta što je cjelokupna narativa — ona sustavnog zlostavljanja koje je zataškano od ljudi na mjestima moći — iznimno i sramotno poznata.
Katolička crkva na Zapadu opsjednuta je kugom. Infekcijom. Virusom koji mora biti iskorijenjen i u potpunosti uništen. Mora se desiti čistka u Crkvi. A ta čistka mora biti bezobzirna, brutalna i beskompromisna. Na žalost, zakoni ove zemlje ne dopuštaju nam vješanje tih svećenika — a još manje njihovo spaljivanje na lomači, koliko god bi to poetično bilo — ali oni se mogu posvuda izložiti, posramiti, prekoriti i, nadajmo se, zatvoriti u kaveze do kraja njihovih smrtnih života.
Nosim mišljenje da su katolici u iskušenju da vjeruju kako su ovi skandali iz nas. Kardinal McCarrick i ovaj slučaj iz Pennsylvanije pokazuju da to nisu ništa drugo do puste želje. Rak još uvijek nije u potpunosti uklonjen. A neodlučnost većine svećenika i biskupa, čak i sada, da istupe i strastveno dignu glas protiv ovakvih zločina opet pokazuje da problemi nisu stvar prošlosti. Predatori i kukavice koje im pomažu još uvijek postoje.
Dobri svećenici i biskupi moraju istupiti i osuditi ih pravedničkim bijesom. Izjave “tuge” i “žalosti” nisu dovoljne. Izjava kardinala Wuerla o “tragediji” seksualnog zlostavljanja je nedovoljna. To nije samo tragedija. To je zlo iz samog ponora Pakla. To je ono što treba reći. Ne želimo više slušati o tragedijama. Želimo čuti Božji gnjev koji je obrušava na glave počinitelja. Želimo da nam pokažete kako ste zgroženi i bijesni ili ćemo smatrati da vas nije briga — ili još gore.
A imena moraju biti imenovana. Za svakog svećenika koji je silovao dječaka postoji najmanje još jedan koji je to znao i ostao šutjeti. A ti svećenici su gotovo jednako krivi kao i silovatelji. Kukavičluk je moralno zlo. I postojalo je prilično puno takve vrste zla — i mnogih drugih vrsta zala — koje je inficiralo hijerarhiju Crkve. Zbog toga svi zločinci moraju biti pročišćeni. Izloženi. Posramljeni. Izbačeni. Zatvoreni. Svi. To je jedini put prema naprijed. Ne postoji drugi način. I svaki katolik koji voli Boga, istinu i pravdu mora to zahtijevati.
