Spomenite Korejski rat danas i većina ljudi će pogledati u prazno. U vrijeme kad se odvijao, samo 5 godina nakon Drugog svjetskog rata, svi su ga prepoznali kao sukob koji će obilježiti svijet, pravi sukob između snaga demokracije i komunizma.
Počeo je 25. lipnja 1950. godine, kada je komunistička Sjeverna Koreja, uz potporu Sovjetskog Saveza, prešla 38. paralelu i napala svog Američki potpomognutog južnog susjeda. Unutar nekoliko tjedana, komunisti su gotovo apsorbirali čitavu zemlju. Sjedinjene Države su u početku bile zbunjene oko toga treba li – ili čak može li – odgovoriti. Amerika je od završetka Drugog svjetskog rata skresala svoj vojni proračun i bila u nedostatku kako ljudi tako i opreme. Još nije do kraja shvaćala ekspanzionističku prijetnju Sovjetske Rusije.
Zahvaljujući nedavnom razvitku atomske bombe i komunističkoj pobjedi Mao Zedonga u Kini, Sovjeti su osjetili nedostatak odlučnosti Amerikanaca i potaknuli agresiju Sjeverne Koreje. Ipak, unutar nekoliko tjedana predsjednik Harry Truman pohitao je sa svojim trupama kako bi spasio sve manji perimetar u Pusanu, na južnom vrhu korejskog poluotoka. General Douglas MacArthur uspješno je izvršio iskrcavanje na Inchon i pokrenuo protunapad krajem rujna 1950. godine.
Ubrzo je povratio čitav južni teritorij i poslao američke snage UN-a daleko u Sjevernu Koreju kako bi ponovno ujedinio cijeli poluotok – samo da bi se iznenadio kad je na stotine tisuća vojnika kineske Crvene armije prešlo rijeku Yalu na kineskoj granici i potjeralo Amerikance nazad u Južnu Koreju.
Zahvaljujući geniju generala Matthew Ridgewaya, koji je u prosincu 1950. godine stigao da preuzme vrhovnu zapovijed u Južnoj Koreji, tijekom sljedećih 100 dana SAD su predvodeći snage UN-a potisnule komuniste nazad preko 38. paralele. Borbe su bile žestoke. Seoul, glavni grad Južne Koreje, razmijenio je ruke pet puta između komunističkih snaga i snaga predvođenih SAD-om prije no što je konačno osiguran.
Tijekom 1952. i 1953. godine, rat je postao statičan, pošto niti jedna strana nije bila u stanju isporučiti završni udarac. Naposljetku, sukob je završio nategnutim primirjem u srpnju 1953. Tijekom narednih 60 godina između staljinističkog Sjevera i Južnog djela, koji je tijekom godina postao demokratska i ekonomska velesila, vodio se hladni rat.
Više od 35000 Amerikanaca poginulo je u Korejskom ratu. Rat je obilježio prvi veliki oružani sukob nuklearnog doba i onaj u kojem Sjedinjene Države nisu jasno pobijedile neprijatelja i stoga nisu diktirale uvjete predaje. Da li je borba u Korejskom ratu i povratak Juga bila vrijedna ljudske i materijalne žrtve, bez ujedinjenja cijelog poluotoka?
Prirodna posljedica spašavanja Juga bila je evolucija današnje demokratske i prosperitetne Južne Koreje, koja je dala svojim 50 milijuna građana slobodu i bogatstvo koje nisu mislili da je moguće – te je blagoslovila svijet vrhunskim proizvodima poput Hyundaija, KIA-e, LG-a i Samsunga.
Južna Koreja je model globalnog građanina i snažan saveznik SAD-a i u oštrom je kontrastu s komunističkim režimom na sjeveru koji je izgladnio i ubio milijune pripadnika vlastitog naroda i izazvao neizrecivo zlo u svjetskoj zajednici. Da nije bilo američke intervencije i podrške na jugu, sadašnji monstruozni režim u Pyongyangu vladao bi cijelim poluotokom, imajući još veću moć i sredstva za svog nuklearno naoružanog diktatora.
Američki napor za spas Južne Koreje također je poslao poruku komunističkoj Kini i Sovjetskom Savezu da slobodni svijet više neće tolerirati komunistička vojna preuzimanja slobodnih naroda. Nastala politika zastrašivanja pomogla je da se komunistički svijet drži podalje sličnih pokušaja iznenadnih napada na Japan, Tajvan i zapadnu Europu.
Konačno, Korejski rat upozorio je Sjedinjene Države na opasnosti razoružavanja i izolacionizma i doveo do dvostranačke vanjske politike sprečavanja globalnog komunizma koja je 1989. konačno dovela do propasti Sovjetskog Saveza i s tim osigurala pobjedu u Hladnom ratu.
Korejski rat bio je nepotpuna američka pobjeda u tome što nije uspio ujediniti Sjevernu Koreju s ostatkom poluotoka, ali je svejedno pobjeda. I ne samo iz vojne perspektive, već i moralne. Razlog zbog kojeg je 35000 Amerikanaca dalo život bio je da bar polovica korejskih ljudi ostane slobodna. Koreja nije imala niti jedan prirodni resurs od kojeg bi Amerika imala koristi.
Korejski rat zaslužuje više od pogleda u prazno. Zaslužuje biti upamćen i proučavan – s ponosom.
