Ovog ljeta, seksualni skandal koje je potresao Katoličku crkvu postao je kritičan.
Prvo je došlo do zapanjujućeg otkrića da je kardinal Theodore McCarrick, bivši nadbiskup Washnigtona i prijatelj nekoliko predsjednika, desetljećima bio grabežljivi svećenik koji je vrebao sjemeništarce i zlostavljao oltarne dječake i čija izopačenost je bila naširoko poznata i prikrivena.
Tada je došlo izvješće velike porote Pennsylvanije koje je istraživao šest biskupija i otkrilo da je nekih 300 svećenika zlostavljalo 1.000 djece tijekom posljednjih 70 godina.
Pittsburški biskup, Donald Wuerl, sadašnji kardinal nadbiskup Washingtona, razriješio je dužnosti neke od tih korumpiranih svećenika, ali je premjestio druge u nove župe gdje su počinjeni novi prekršaji.
Ovaj vikend donio je još više zapanjujuće optužbe.
Nadbiskup Carlo Maria Vigano, izaslanik Vatikana u Sjedinjenim Državama pod papom Benediktom XVI., optužio je papa Franju da je znao o McCarrickovim zlostavljanjima, da nije učinio ništa kako bi ga sankcionirao i da, kako je “nulta tolerancija” seksualnih zlostavljanja Franjina osobna politika, papa mora podnijeti ostavku.
U svom optužujućem pismu na 11 stranica, Vigano je nadalje napomenuo da postoji moćna “homoseksualna struja” među vatikanskim prelatima najbližim papi.
Što je papa znao i kada je to znao?
Za razliku od Watergatea, ovdje je pitanje je li papa Franjo znao što se događa u Vatikanu i njegovoj Crkvi i zašto nije bio odlučniji u iskorijenjivanju moralne prljavštine.
Ortodoksni, konzervativni i tradicionalni katolici su najočitiji i najvokalniji glasovi koji pozivaju na odgovornost. Progresivni i liberalni katolici, koji su gledali na papu Franju i na kardinala McCarricka kao na svoje saveznike u pitanjima seksualnog morala, bacili su se u defenzivu.
Sada, same optužbe nisu dokaz ni dokazni materijal.
Ipak, postoji obveza, imperativ, s obzirom na težinu otkrića, da Vatikan službeno odgovori na optužbe.
Kad je papa Franjo postao svjestan McCarrickovog ponašanja, koje je kako se čini bilo opće poznato? Je li ga njegovo blisko prijateljstvo s McCarrickom sprječilo u obavljanju njegove papinske i pastoralne dužnosti?
Ovaj destruktivni skandal krvario je desetljećima. Predugo. Crkvi istječe vrijeme. Ona mora odlučno djelovati sada.
Svećenici koji vrebaju župnu školsku djecu i oltarne dječake nisu samo grešnici, oni su kriminalni predatori koji spadaju u zatvorske ćelije, a ne u župne dvore. Oni moraju biti predani civilnim vlastima.
I dok nitko od nas nije bez grijeha, seksualno aktivno i nasilno svećenstvo mora biti odsječeno od svećeništva. Potrebna je čistka u Vatikanu, ukloniti ili umiroviti biskupe, nadbiskupe i kardinale, koji bi mogli dodatno hraniti ovaj skandal potencijalnim otkrićima njihovih nekadašnjih prijestupa.
Predugo vremena katolički vjernici bili su prisiljeni plaćati odštetu i reparacije za zločine i grijehe grabežljivih svećenika, hijerarhijsko prikrivanje i suučesništvo.
I treba jasno reći: Ovo je homoseksualni skandal.
Gotovo svi grabežljivci i kriminalci su muški, kao i većina žrtava: dječaci, tinejdžeri, mladi sjemeništarci.
Kandidati za sjemenište trebali bi biti provjeravani na isti način kao što se to radi s kandidatima za Vijeće nacionalne sigurnosti. Onima koji su skloni homoseksualnosti trebalo bi reći da svećenstvo u Crkvi nije za njih, kao što nije ni za žene.
Sekularno društvo ovo će nazvati uvredljivom diskriminacijom, ali ovo se temelji na učenju Krista i načinu kako je utemeljio svoju Crkvu.
Neizbježno, ako Crkva želi ostati vjerna samoj sebi, sukob sa sekularnim društvom, koje sada drži mišljenje da je homoseksualnost prirodna, normalna i ima pravo na poštovanje, će se proširiti i produbiti.
Jer u tradicionalnom katoličkom učenju, homoseksualnost je psihološki i moralni poremećaj, sklonost prema djelima koja su intrinzično pogrešna i svuda i uvijek grešna, izopačena i pogubna za karakter.
Ideja homoseksualnih brakova, nedavno otkrivena kao ustavno pravo u SAD-u, ostaje apsurdna u katoličkoj doktrini.
Ako je najviši prioritet Crkve miran suživot sa svijetom, ona će se izmijeniti, ublažiti, prestati propovijedati ili odbaciti ta uvjerenja i slijediti stazu zadovoljstva naše odvojene protestantske braće.
Ali ako to učini, to neće biti ista Crkva koja je stoljećima prihvaćala mučeništvo kako bi ostala vjeran skrbnik evanđeoskih istina i svete tradicije.
I na koji način je prihvaćanje modernosti i njezinih vrijednosti unaprijedilo vjernike čiji su čelnici najviše od svih željeli primiti ih?
Crkva proživljava vjerojatno najozbiljniju krizu još od Reformacije. Od Vatikana II, vjernici su odlazili, neki tiho, dok su drugi prihvatili agnosticizam ili druge vjere.
“Tko sam ja da sudim?” rekao je papa kada je prvi put bio prisiljen komentirati moralnost homoseksualnosti.
Neosporno, Franjo i progresivni biskupi koji potiču novu toleranciju, novo razumijevanje, novo uvažavanje benignog karaktera homoseksualnosti, osvojili su aplauze sekularnog tiska koji je mrzio Crkvu Pia XII.
Od kakve vrijednosti su svi ti prekrasni novinski isječci sada, kada su se pilići vratili u vatikanski kokošinjac?
