Jedna od najvažnijih knjiga 20. stoljeća — još uvijek je bestseller 59 godina nakon što je prvi put objavljena — je “Čovjekovo traženje za smislom” od Viktora Frankla.
Marx je čovjekov primarni nagon vidio kao ekonomski, Freud je smatrao da je to seks. Ali Frankl je vjerovao — ispravno, po mom mišljenju — da je čovjekov ultimativni nagon smisao.
Osoba može biti siromašna i neporočna, a ipak sretna. Ali ona ne može biti lišena smisla i biti sretna — bez obzira koliko je bogata ili koliko je seksualno ispunjena.
Najveći pružatelj smisla za veliku većinu ljudski bića bila je religija. Na Zapadu, kršćanstvo (i u manjoj mjeri, judaizam) je snabdjelo gotovo sve ljude s Biblijom, božanskim ili božanski nadahnutim tekstom koji ih vodi kroz njihove živote; vjerskom zajednicom; odgovorima na temeljna pitanja života; i, iznad svega, smislom: Dobar Bog upravlja svemirom; smrću ne prestaje sve; i ljudska bića su stvorena s namjerom. Osim toga, kršćanstvo je dalo kršćanima misiju: proširiti Dobre vijesti i donijeti svijet Kristu. Judaizam je dao Židovima misiju: Živjeti u skladu s Božjim zakonima etike i svetosti i biti “svjetlo nacijama”.
Sve ovo nestalo je za većinu zapadnjaka. Biblija se smatra mitom, u najboljem slučaju glupom, u najgorem malicioznom — ne postoji Bog, svakako ne Onaj Biblije, moralnog davanja i prosuđivanja; ne postoji život poslije smrti; ljudska bića su besmislena slučajnost bez posebne intrinzične svrhe kao i sve drugo u svemiru. Ukratko: Ovo je sve što imamo.
Dakle, ako je potreba za smislom najveća ljudska potreba, a ono što je davalo smisao više to ne čini, što bi milijuni zapadnjaka trebali učiniti?
Odgovor je očigledan: Naći smisao negdje drugdje. Ali gdje? Crkva ga neće pružiti. Niti će to učiniti brak i obitelj — sve više, sekularni pojedinci na Zapadu izbjegavaju brak, a još više njih nema djecu. Ispada da su, na iznenađenje mnogih, brak i obitelj religijske vrijednosti, a ne ljudski instinkt. Danas na Zapadu, ljubav i brak (ne djeca) idu zajedno kao konj i kočija za vjerne katolike, ortodoksne Židove, religijske mormone i evanđeoske protestante — ali ne i za sekularne osobe. Poznajem mnogo religijskih obitelji s više od četiri djece; Ne znam ni jednu sekularnu obitelj s više od četiri djece (a isti izgledi vrijede i za vas).
Odgovor na veliku nestašicu smisla uzrokovanom smrću biblijske religije na Zapadu je sekularna religija. Prve dvije velike sekularne zamjene bile su komunizam i nacizam. Prva je pružila smisao stotinama milijuna ljudi; potonja je pružila smisao većini Nijemaca i Austrijanaca.
Konkretno, obje su ideologije pružile smisao intelektualnoj klasi. Nijedna skupina nije vjerovala više u komunizam i nacizam od intelektualaca. Baš kao i svi ostali, sekularni intelektualci trebaju smisao, a kada se ta potreba udružila s njihovom ljubavlju prema idejama (naročito novim idejama — “novo” ima gotovo erotsku moć u svojoj privlačnosti sekularnim intelektualcima), komunizam i nacizam postale su potentne ideologije.
Padom komunizma i svjesnosti o opsegu komunističkih masovnih ubojstava (oko 100 milijuna civila) i masovnog porobljavanja (gotovo svi pojedinci u komunističkim zemljama — osim čelnika Komunističke partije — u suštini su porobljeni), komunizam je, ili barem riječ “komunizam”, došao na loš glas.
Dakle, što je preostalo sekularnim intelektualcima nakon što je komunizam postao “bog koji nije uspio”?
Odgovor na to bio je stvaranje još jedne ljevičarske sekularne religije. A to je ono što ljevičarstvo jest: sekularni davatelj smisla na mjesto kršćanstva. Ljevičarski religijski izražaji uključuju marksizam, komunizam, socijalizam, feminizam i environmentalizam.
Vodeća načela ljevičarstva — usprkos načelima onih kršćana i Židova koji tvrde da su religiozni, a drže ljevičarske poglede — u suprotnosti su vodećim načelima judaizma i kršćanstva.
Judaizam i kršćanstvo smatraju da ljudi u osnovi nisu dobri. Ljevičarstvo smatra da su ljudi u osnovi dobri. Stoga, judaizam i kršćanstvo vjeruju da zlo dolazi iz ljudske prirode, a ljevičarstvo da zlo dolazi iz kapitalizma, religije, nacionalnih država (tj. nacionalizma), korporacija, patrijarhije i gotovo svake druge tradicionalne vrijednosti.
Judaizam i kršćanstvo smatraju da je utopija na Zemlju nemoguća — doći će samo u Božjim dobrim vremenima u vidu mesijanskog doba ili u životu poslije smrti. Ljevičarstvo smatra da se utopija mora stvoriti ovdje na Zemlji — i to što prije moguće. To je razlog zašto ljevičari smatraju Ameriku toliko vrijednom prezira. Oni je ne uspoređuju s drugim nacijama, već s utopijskim idealom — društvom bez nejednakosti, rasizma, bez razlika među spolovima (ili zapravo, bez spolova) i bez pohlepe u kojem se sve što je značajno dobiva besplatno.
Judaizam i kršćanstvo vjeruju da nas Bog i Biblija trebaju uputiti kako živjeti dobar život i kako je srce zadnje mjesto traženja moralnog vodstva. Ljevičari preziru svakog tko je vođen Biblijom i njezinim Bogom, a božanske upute zamjenjuju srcem i osjećajima.
Možda postoji sukob civilizacija između Zapada i islama, ali najveći sukob civilizacija je onaj između Zapada i ljevice.
