Prošle nedjelje navečer mnoštvo uglavnom mladih ljudi je ispunilo Emmanuel Centar u Londonu. Oni koji nisu mogli naći mjesto stajali su u stražnjem dijelu dvorane. Kada je govornik ušao čitava dvorana je ustala na noge. Bilo je to drugo predavanje tog dana, četvrto u posljednja tri dana rasprodanih Londonskih događaja. Sat i pol publika je slušala razigrano, neobično ali fascinantno predavanje o evolucijskoj biologiji, mitovima, religiji, psihologiji, diktatorima i Dostojevskom. Povremeno bi djelić govora dobio spontanu erupciju aplauza. Jedan od najglasnijih desio se nakon govornikovog poziva na svetost braka i njegu djece.
Ipak, nije to bio kršćanski preporoditeljski susret. Barem ne namjerni. Bilo je to predavanje 55-godišnjeg, sjedokosog, kanadskog akademika tamnih obrva koji je do prije 18 mjeseci bio gotovo nepoznat van svog područja profesionalne psihologije. Danas je, bar za jednu generaciju, profesor Jordan Peterson sa Sveučilišta u Torontu postao mješavina filozofa, životnog trenera, odgajatelja i gurua. Posjeduje strastvenu, mladenačku, pedagošku crtu o kojoj organizirane crkve mogu samo sanjati. Svatko koga interesiraju trenutni ratovi za kulturu trebao bi pohitati na YouTube gdje su njegova predavanja pregledana od strane milijuna ljudi.
YouTube je nedvojbeno napravio Petersona. Ta činjenica kao i neuobičajena nevoljkost da savije koljeno pred na brzinu sklepanih dogmama današnjeg vremena. Godine 2016. postavio se protiv Kanadske vlade i uvođenja zakona koji bi imao za cilj kriminaliziranje slučajeva kad se osoba ne obrati ljudima prema njihovim željenim osobnim (rodnim) zamjenicama (bez obzira na kromosome). Pitanje ‘rodnih zamjenica’ može zvučati kao čudna odskočna daska na međunarodnu scenu. Ali Peterson je učinio nešto što se usudi sve manji broj ljudi u našem društvu: izložio je svoju glavu iznad parapeta. Pristojno je, ali čvrsto prigovorio službenim osobama koji su rekli koje riječi moramo koristiti i koji su odredili njihovo značenje za nas. Došlo je do protesta. Njegova su predavanja često prekidana nasilnim protestima. Bilo je ozbiljnih pokušaja da ga se makne s pozicije sveučilišnog profesora. Na trenutak se činilo da će socijalni pravednici dobiti njegovu glavu. Ali jedanput im to nije uspjelo. U biti, desio se kontra efekt. Ne samo da je puno više ljudi otkrilo tog kontra-kulturološkog (ili bolje reći kontra-kontra-kulturološkog) heroja koji je bio voljan reći gotovo sve što su mislili i drugi. Također su otkrili osobu koja nije samo duhovita i puna ljudskosti, već je i ozbiljne dubine i substance.
Peterson je u Londonu promovirao svoju novu (drugu) knjigu: 12 pravila života: protuotrov kaosu. Govori o onom što i naslov, pa čak i više od toga, pružajući praktičnu životnu lekciju u svakom poglavlju, svako od njih bazirano na Petersonovom temeljitom shvaćanju problema. Poglavlja govore o pravilima poput ‘Ispravi se i povuci ramena unatrag’, ‘Sprijatelji se s ljudima koji ti žele najbolje’ i ‘Budi precizan u svom govoru’.
Ostala su malo više nekonvencionalna (‘Nemojte gnjaviti djecu kad su na skateboardu’). Ali sva se približavaju istinama koje svatko od nas s uvidom u tradiciju prepoznaje: ‘Reci istinu – ili, barem, nemoj lagati’, ‘Pratite ono što je smisleno (a ne svrsishodno)’. Iako luta kroz tradicije i kulture, njegovi temelji su jasni.
I Peterson ih nije uplašen pokazati. On vidi vakuum koji je nastao ne samo gubitkom Kršćanske tradicije već i moralni relativizam i samoporicanje koje je preplavilo Zapad. Nadalje prepoznaje – iz svog iskustva kao prakticirajućeg psihologa i učitelja – da ljudi žude za principima i sigurnosti. On vidi generaciju koja je potaknuta da potrati svoj život mašući parolama o imaginarnom problemu ili problemima koji su daleko od njihove (ili bilo čije druge) kontrole i potiče ih da prepoznaju tragičnu i neudobnu poziciju u kojoj se nalazimo kao ljudi i da razmotre što zapravo možemo postići u našim životima.
U nedjelju se u više navrata vratio na biblijske izvore. Ispričavajući se da je ujutro već dao jedan strukturirani govor, objavio je da želi biti malo odvažniji. Hodajući gore-dolje po pozornici, držeći se za čelo i tretirajući publiku poput svojih učenika pitao je zašto se zmajevi pojavljuju kao mitološka bića u kulturama širom svijeta i što bi mogao biti evolucijski razlog tome.
Vraćajući se u vrijeme kad smo živjeli na drveću i bojali se vatre i zmija, istraživao je psihološke i mitološke razloge zašto se najpodmuklija od svih zmija smjestila u svaku kulturu kao oličenje zla. Odatle smo otišli u Rajski vrt i Gulag preko otkrića judeo-kršćanske tradicije da čak i kad uništimo sve zmije na zemlji ne možemo u potpunosti uništiti onu koja se nalazi unutar nas samih. “Motes, beams and eyes” (Isusova parabola iz Govora na Gori) raspravljana je u relaciji s njegovim savjetom generaciji koja je ovisna o javnom prikazivanju moralne nadmoći: ‘Postavite svoju kuću u savršen red prije nego počnete kritizirati svijet.’
Sljedeće noći, u razgovoru uživo, vratio se na više strukturiran – ali još uvijek odvažan – govor s čestim duhovitim upadicama. Odgovorio je mladoj ženi koja se žalila kako je njezini prijatelji nisu slušali kad im se obraćala. Pozvao se na mudrost izreke o bacanju ‘biserja pred svinje’. Ovo nije bilo u šali. Bila je to iskrena preporuka da nađe prijatelje koji će cijeniti nju kao osobu isto kao i njezine misli. Kako je predavanje išlo prema kraju, ovaj samo-deklarirajući (ali daleko od didaktičkog) kršćanin u prolazu je spomenuo da je ‘Krist centralna figura zapadne kulture’. Zatvarajući predavanje (nakon što je bio upitan kojeg se od svojih pravila ne uspijeva pridržavati), rekao je ‘tako dugo dok se cijeli svijet ne iskupi, svi mi ćemo pasti blizu cilja’. Zasigurno, Peterson je pronašao ogromnu publiku govoreći im neugodne istine. Ali također govori istine koje bi im trebale goditi.
Naravno, bez prave osobe koja će doprijeti do njih, mlade ljude takve izjave mogu skrenuti s puta. Ali Petersonove druge osobine sprječavaju da se to desi. Prvo, on se ne boji istraživati najviša područja učenja (uključujući najnovija otkrića u znanosti i psihologiji) i praktično ih primjeniti. Čineći upravo to, prepoznao je da ljudi – posebno mladi ljudi i ponajviše mladi muškarci – očajno trebaju pomoć.
Od njegovog učenja, govora, pisanja i intervjua jasno je da je Peterson napravio jednu od najnepopularnijih ali istovremeno i najbitnijih spoznaja našeg vremena: da stvaramo naraštaj muškaraca koji (pogotovo ako ne pripadaju nekoj od ‘manjinskih’ grupa) su bez nade, temelja ili svrhe. Sve u njihovoj kulturi inzistira da su strašni: proto-silovatelji kad nisu silovatelji; proto-rasisti kad nisu rasisti; osuđivani za njihove ‘privilegije’ čak i kad su neuspješni i kad se svaki njihov uspjeh odbacuje kao nezaslužen.
To je predodređeno stvaranju ogorčenja u društvu i nezainteresiranosti na generacijskoj razini. Ženski političari ih, između ostalih, preziru i većina muškaraca prestrašeno pobjegne ili pogne glavu. Peterson je jedan od rijetkih koji su ozbiljno shvatili taj problem i koji pomaže usmjeravati mlade ljude prema životu punom značenja i svrhe. U nedjelju navečer jedna mlada žena pitala je dr. Petersona koji savjet ima za studente poput nje. Odgovorio joj je da ignorira profesore kojima je cilj da duše njihovih studenata venu. Umjesto toga potaknuo ju je da iskoristi studentske godine kako bi izgradila najbolja moguća prijateljstva. Mnoga od tih prijateljstva bila bi s ljudima – kako se Peterson izrazio – koji su mrtvi; ljudi čija stopala dekonstrukcionisti i kultivatori ogorčenja moderne akademske zajednice nisu dostojni niti dodirnuti.
To je još jedan dio Petersonove privlačnosti. Iako neustrašivo temelji svoje duboko učenje na zapadnoj tradiciji, također pokazuje veliko poštovanje (i često ih citira) prema bezbroj drugih tradicija. Uistinu posjeduje kozmopolitski i svestran intelekt, ali onaj koji prepoznaje da stvari trebaju temelje u domu ako ikada žele biti razumno shvaćene.
Konačno, uz duhovitost, posjeduje i goruću iskrenost u koju niti najveći cinik ne može posumnjati. U par navrata u nedjelju navečer glas mu je zatreperio. U jednom trenutku, preplavljen osjećajima nakon što je publika nagradila njega i njegovu suprugu (koja je bila u publici) gromoglasnim aplauzom, briznuo je u plač. To je obrazovanje na očigled kad odrasli muškarac pokaže takve nesputane emocije publici. Svakako je demonstrirao mladoj publici koja pokušava srediti svoj život da emocionalna osoba nije u pravilu olupina i da čovjek sa srcem može imati kralježnicu.
‘Što je ovo bilo?’ upitao me stari prijatelj na kojeg sam naletio na izlazu iz dvorane. Stotine mladih ljudi se još uvijek tiskalo u redu za čekanje na potpis knjige. Drugi su uokolo stajali oduševljeni onim što su čuli. Ja još uvijek nemam odgovor. Ali bilo je divno.
