Desetljećima, moji kolege akademici igraju se na emocijama ljudi iskorištavajući ljudsku tragediju u političke svrhe. Posljednjih godina ta tendencija postaje sve izraženija. Možda je najistaknutiji primjer pokušaj korištenja školskih pucnjava kako bi se unaprijedila agenda kontrole oružja koja će u konačnici povećati broj ubojstava i ostalih zločina nasiljem. Možda je konzervativnim akademicima došlo vrijeme da reagiraju boljim korištenjem tragedija u političke svrhe.
Nema boljeg polazišta za iskorištavanje tragedije od slučaja dr. Kermita Gosnella. Počeo sam pričati o Gosnellu prije nekoliko godina u jednom od mojih predavanja iz kriminologije (Suđenja stoljeća) na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Wilmingtonu (UNCW). Na tom predavanju, dodijelio sam studentima posljednje godine smjera kriminologije izvješće velike porote o slučaju Gosnell. Otkad je prošle godine objavljena knjiga o Gosnellu, počeo sam koristiti nju umjesto izvješća. Sada kad je izašao film, razmotrit ću njegovo puštanje na predavanju. To bi mogao biti jedini put da će studenti UNCW-a biti izloženi poštenoj obradi teme pobačaja u svoje četiri godine koledža.
Koliko god cijenim knjigu McElhinney i McAleera (i koliko god pozdravljam film), još uvijek preferiram izlaganje ljudi slučaju Gosnell tako što zahtijevam od njih da pročitaju puni izvještaj velike porote. Taj izvještaj sadrži sve detalje — a mnogi od njih bi učinili Margaret Sanger ponosnom. Dokazi u izvješću ukazuju da su brojne pritužbe o užasnim uvjetima Gosnellove klinike ignorirane. Njegova klinika pružala je svoje usluge siromašnim manjinama zapadne Philadelohije — vrstu ljudi koje je Sanger nazivala ljudskim korovom koje bi trebalo iskorijeniti iz populacije.
Darwin je proglasio “opstanak najsposobnijih”. Sanger je promicala opstanak najbjeljih i najbogatijih. Bila bi ponosna kad bi saznala da su bijele žene iz predgrađa upućivane u poseban, malo čišći dio Gosnellove klinike. To je iz razloga što je vjerovao da su one sklonije podnošenju pritužbi.
Podučavam svoje studente da svaki zločin ima motiv. Jasan motiv u slučaju Gosnell bio je novac. Zaradio je milijune dolara obavljajući tisuće opasnih pobačaja, od kojih su mnogi bili ilegalni pobačaji u kasnim terminima. Smanjio je troškove odbijajući zapošljavanje medicinskih sestara i obučenog medicinskog osoblja.
Ljevica brani pobačaj na temelju tvrdnje da su ilegalni pobačaji “nesigurni”. Naravno, istina je da pobačaji nikada nisu sigurni. U svakom pobačaju jedan je ubijen, a jedan ranjen. U slučaju Gosnell, najmanje dvije žene umrle su tijekom postupka. Ostale su pretrpjele perforirana crijeva, cervikse i maternice.
Puno izvješće velike porote ukazalo je da je Gosnell poticao porod, a potom prisiljavao živo rađanje održivih beba u šestom, sedmom i osmom mjesecu trudnoće. Nakon toga je ubijao te bebe rezanjem njihovih kralježnica škarama. Gosnell je nazvao tu jezivu proceduru “rezuckanjem”. Nakon toga je uništio mnoge svoje medicinske kartone kako bi sakrio opseg svog “rezuckanja”. To nije nimalo iznenađujuće. “Liječnici” za pobačaj ne drže se svoje Hipokratove zakletve. Zašto bi se od njih očekivalo da čuvaju svoju dokumentaciju?
Postoji određena Hannibal Lectera kvalitet u slučaju Gosnell. Vlasti su pronašle torbe i boce, koje su sadržavale fetuse, razasute po uredima klinike Kermita Gosnella. Pronađene su staklenke koje su sadržavale odrezane noge koje su čuvane bez očigledne svrhe. Bile su to vrste trofeja koje bi, da nisu ljudske, izazvale bijes ogranizacije za Etičko postupanje sa životinjama (PETA). Ali to nisu bili kućni ljubimci ljudi. To su bile pogreške ljudi. U očima nekih ljudi oni ne zaslužuju nikakav etički tretman. Nažalost, vlasti su prestale vršiti inspekciju mjesta 1993.
Neki branitelji pobačaja će naglasiti da je Gosnell — iako je stekao medicinsko zvanje na Sveučilištu Thomas Jefferson — započeo, ali nije završio specijalističku obuku u opstetriciji i ginekologiji. Neki su se žalili da nije znao izvršiti pobačaj, a da ne riskira nečiju smrt. Ova banalna zapažanja zanemaruju ono očigledno: Nitko nikad nije izvršio pobačaj bez da nije nekoga ubio.
U jeku nedavnih školskih pucnjava, neki su tvrdili da bismo trebali limitirali spremnike poluautomatskog oružja na deset metaka. Mislim da bismo trebali ograničiti kapacitet čekaonica pobačajnih klinika na deset mjesta. Možda bi čak trebalo uvesti razdoblje od sedam dana hlađenja za one koji strastveno žele napraviti pobačaj. Bez obzira na način na koji se odlučimo iskoristiti ovu tragediju, konzervativni slogan je prilično očit: “Oružje ne ubije ljude. Liječnici za pobačaj ubijaju ljude.” Moramo odmah početi tiskati majice.
Pravo pitanje u mom umu uključuje više od same medicinske nesavjesnosti uključene u slučaj Gosnell. Ono uključuje akademsku nesavjesnost mojih kolega u kriminologiji. Studentica koja je diplomirala u svibnju rekla mi je da je čula za Gosnella samo na mojem predavanju o Suđenjima stoljeća. Nitko od njenih drugih profesora nije spomenuo Gosnella na bilo kojem drugom predavanju. Dakle, odlučila je nekolicini njih odnijeti svoju knjigu o Gosnellu.
Nitko nije pokazao bilo kakvo znanje o tome tko je Gosnell i o čemu se radilo njegovo suđenje. No pitam se je li moji kolege profesori kriminologije zaista ništa ne znaju o najplodnijem serijskom ubojici Amerike. Pretpostavljam da vjerojatno lažu kako bi izbjegli temu.
Kako god bilo, trebali bi dobiti otkaz zbog akademske nesavjesnosti.
