Najvažniji vikend u povijesti

Erick Erickson

Fine Art Images

Anketa koju su proveli akademski povjesničari o najvažnijim događajima u povijesti, bez obzira na njihova osobna uvjerenja, neizbježno navode smaknuće židovskog tesara oko 33. godine kao jedan od najvažnijih događaja. Bilo da su ateisti, muslimani ili budisti, povjesničari priznaju da je civilizacija na ovaj vikend prije gotovo 2000 godina napravila pomak.

Smrt Isusa od Nazareta preoblikovala je svjetske mape, dala nam niz zajedničkih idiomatskih izraza, oborila carstva, nadahnula brzu revoluciju u umjetnosti i dala svijetu pravu globalnu religiju. Dok je judaizam još uvijek usidren u Jeruzalemu, a islam u Meki, kršćanstvo je globalni fenomen, koji se nastavlja širiti u Kini, Africi i Južnoj Americi, iako se navodno smanjuje na Zapadu.

Ako je Isus samo umro bio bi samo jedan od stotina ljudi u tom razdoblju koji su tvrdili da su židovski mesije. Bilo je svakako drugih. Većina njih izgubljena je u povijesti. Međutim, Isus ostaje. Autori evanđelja zabilježili su da Isus nije samo umro, već je pobijedio smrt i ponovno ustao. Apostol Pavao navodi da se Isus pojavio pred više od 500 ljudi u vremenskom periodu od 40 dana između njegova uskrsnućna do konačnog uzdizanja na Nebo.

Mnogi radije vjeruju da Isus nikad nije postojao. Puno lakše se nose s tim objašnjenjem, nego da se nose s nezgodnom istinom da je smrt navodnog stolara pokrenula svjetsku religiju. Samo nešto duboko povezano s tom smrću bi moglo nešto takvo napraviti. Samo nešto duboko bi moglo privoljeti ljude da za Njega polože svoj život, manje od jedne generacije nakon Njegove Smrti. To sugerira da je uskrsnuće stvarni povijesni događaj. Nevjerojatna je misao da bi toliki broj ljudi, tako brzo nakon njegove smrti, bio spreman umrijeti zbog uvjerenja da je Isus uskrsli Gospodin, a da se to stvarno nije dogodilo.

Istina je da imamo više izvještaja suvremenika o postojanju Isusa, nego što imamo od nekoliko rimskih careva, uključujući cara Nerona ili čak Muhameda. Ako uzmemo u obzir standarde proučavanja povijesnih istina, teško je tvrditi da je Isus, kao čovjek, mit. Rimski povjesnilar Tacitus, oko 116 godine, zapisao je: “Neron je podmetnuo krivce [za spaljivanje Rima] i najprobranijim kaznama udario na one koje je svjetina, omražene zbog njihovih sramotnih djela, nazivala kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji je, za Tiberijeva vladanja, bio pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata i tako je na trenutak zaustavljeno to štetno praznovjerje, da bi ponovno izbilo ne samo u Judei, na izvorištu zla, nego čak i u Rimu, gdje sve ono što je gnjusno i sramotno nalazi svoje središte i postaje popularno.”

To “štetno praznovjerje” je bilo vjerovanje da je Isus još uvijek živ. U Rimskom Carstvu se od svake osobe očekivalo da se klanja bogu. Kršćani su se smatrali neprijateljima čovječanstva jer su štovali živu osobu, a ne mrtvog čovjeka, što ih je činilo ateistima.

Osim ovih povijesnih referenci, još se nešto moralo dogoditi. Čak je i Isusov brat Ivan, koji je prema povijesnim zabilješkama odbio Isusa za vrijeme njegova života i nije čak niti nazočio raspeću, postao rani crkveni vođa. Euzebije Cezarejski, jedan od najranijih crkvenih povjesničara, dokumentira da su vjerski vođe u Jeruzalemu tražili od Ivana da se javno odrekne religije koja je nastala oko njegovog brata. Euzebije navodi kako je Ivan izjavio da bi bio u krivu kad bi to napravio i da je njegov brat stvarno bio utjelovljenje Jahvea, živi Bog. Pobješnjeli lokalni vođe su odvukli Ivana na vrh zida od Hrama i bacili ga u njegovu smrt. Zapanjuje činjenica da su oni koji su najbolje poznavali Isusa bili spremni umrijeti kako bi obranili Njegovo božanstvo. Uvjeravam vas da niti moji, a niti vaši braća i sestre ne bi bili voljni umrijeti u obrani našeg božanstva.

Nema povijesnog spora o tome da je Isus živio. Pitanje je da li još uvijek živi i da li je Bog. Za one koje sumnjaju, možda bi bilo najbolje da Ga iskreno pitaju i saznaju.