PragerU | Zašto se Amerika borila u Vijetnamskom ratu?

Victor Davis Hanson

0
46

Vijetnamski rat trajao je deset godina, koštao Ameriku 58.000 života i preko trilijun dolara (s uračunatom inflacijom). Srušio je Predsjednika, potaknuo društvene nemire i završio porazom.

Nitko iz ove perspektive ne vjeruje da je borba u gubitničkom ratu ikad vrijedna troška. Iz tog razloga, rat u Vijetnamu obično je otpisan kao kolosalna strateška pogreška i humanitarna katastrofa.

Ipak, povijesne procjene bile bi možda u potpunosti drugačije da je Vijetnamski rat slijedio uzorke iz Korejskog rata, u kojem su se Sjedinjene Države borile iz gotovo istog razloga: obranu slobode u Aziji.

SAD su imale vojne savjetnike u Vijetnamu tijekom 1950-ih, ali nisu bile aktivno uključene u sukob sve do 1963. Predsjednik John F. Kennedy čvrsto je vjerovao u “domino efekt”, vanjskopolitičku teoriju da će ranjive nacije pasti bez pomoći, jedna za drugom, baš poput domina, zbog vanjske komunističke agresije.

Kennedy je dakle nastojao zauzeti stav protiv komunističke invazije na Vijetnam, podržane od strane Sovjetskog Saveza i Kine, na isti način kao što je to Truman učinio u Koreji.

Isto kao u slučaju Koreje, bio je to rat kojeg Sjedinjene Države nisu tražile. Isto kao u slučaju Koreje, Vijetnam nije predstavljao nikakve “imperijalne” prednosti: bez prirodnih resursa ili resursa bilo koje vrste koje su Sjedinjene Države trebale zaštititi ili željele dobiti. Isto kao u slučaju Koreje, agresor je bila komunistička vlada na sjeveru koja je željela uspostaviti kontrolu nad Jugom, a vojska je prešla međunarodno priznatu granicu kako bi to napravila.

Nakon ubojstva Kennedyja u studenom 1963., predsjednik Lyndon Johnson uvelike je eskalirao američku prisutnost 1964. godine. Ali iako je to učinio, Johnson je vodio rat s dubokom ambivalencijom, konstantno odobravajući sve više vojnika i novaca za vođenje rata, ali nikada ne tražeći ukupnu pobjedu. Nasuprot tome, Sjeverni Vijetnamci nikada se nisu pokolebali. Ignorirali su sve od Johnsonovih mnogih ponuda o postizanju nagodbe.

Do 1971. rat je bio u pat poziciji i niti jedna strana nije mogla napraviti jasnu prednost. Predsjednik Richard Nixon slijedio je podijeljenu strategiju – prepustiti borbene operacije Južnim Vijetnamcima i bombardirati Sjeverni Vijetnam. Ova taktika dovela je komuniste za pregovarački stol na Pariškim mirovnim pregovorima. I do 1973. Sjever se složio s općom nagodbom, uspostavljajući dvije autonomne vijetnamske zemlje – jedna komunistička, jedna nekomunistička – u stilu Sjeverne i Južne Koreje.

Međutim, Watergate skandal, ostavka predsjednika Nixona i potpuna pobjeda demokrata na izborima za kongres 1974. godine, sve to pomoglo je da se Sjeverni Vijetnamci uvjere kako Amerikanci neće moći provesti mirovni sporazum.

Bili su u pravu.

Bez američke zračne potpore i materijalne pomoći, Južni Vijetnam nije imao šanse protiv Sjevernog. Dobro opskrbljeni od strane Sovjetskog Saveza i Kine, komunisti su uspostavili punu kontrolu nad zemljom u travnju 1975. godine.

Rat se pokazao mnogo skupljim od Koreje jer su geografske značajke i krajolik Vijetnama više pogodovali gerilskim operacijama. Puno više restrikcija nametnuto je američkim zapovjednicima nego je to slučaj bio u Korejskom ratu. I Sjedinjene Države su 1960-ih bile puno manje konzervativna i kohezivna zemlja nego je to bila Amerika 1950-ih.

Usprkos teškim iskušenjima i ogromnim troškovima, Južni Vijetnam je bio spašen 1973. – samo da bi bio izgubljen 1975. Američki poraz u Vijetnamu je bio politički izbor, a ne vojna nužnost.

Da je SAD bio u mogućnosti zaštititi neovisan, ali ranjiv, Južni Vijetnam 1973. i 4., ta zemlja bi vjerojatno slijedila model Južne Koreje. Milijuni jugoistočnih Azijaca ne bi postali ljudi na čamcima i izbjeglice, niti bi bili poslani u gulage i reedukacijske kampove.

Demokratski Vijetnam, podržan od Amerike, stabilizirao bi regiju i gotovo sigurno spriječio genocid u susjednoj Kambodži, u kojoj je petina stanovništva – 2 milijuna ljudi – bilo zaklano od njihovog komunističkog vodstva.

I velika gorčina nastala zbog rata na oba dvije strane američkog političkog spektra, koja postoji i danas, nestala bi.

A za komunističke Vijetnamce – potpaljivače i agresore ovog strašnog sukoba – što im je sve to trebalo? Danas, ironično, vijetnamska vlada teži istom onom bogatstvu kojeg donosi kapitalizam kojeg se nekoć grozila.

Ja sam Victor Davis Hanson, iz Hoover Instituta, za Prager University.