WALSH: 4 problematična i uvredljiva Disneyjeva filma koja niti jedno dijete ne bi smjelo gledati

Matt Walsh

Screenshot: Disney

Dvije hollywoodske glumice izašle su ovaj tjedan s izjavama u kojima objašnjavaju zašto neće dopustiti svojim kćerima gledanje niza klasičnih Disneyjevih animiranih filmova. Kirsten Bell pravilno je istaknula da je Snjeguljicu nekrofilni princ poljubio bez njene suglasnosti i seksualno napastovao njezino truplo. Keira Knightley uzela je na zub “Pepeljugu” i “Malu sirenu”, žaleći se da obje priče pojačavaju seksističku temu “djevojke u nevolji”.

Pozdravljam obje žene što su ustale u zaštitu svoje djece od ovog vrlo neugodnog materijala. Jedino me strah što naša rasprava o problematičnim crtićima nije došla dovoljno daleko. Postoji nekoliko drugih Disneyjevih filmova koje bi trebalo baciti u pepeljaru povijesti s onima koje su već spomenuli Bell i Knightly. Doista, tvrdio bih da je očigledan slučaj zlostavljanja djeteta ako dozvolite da vaš sin ili kćer gledaju bilo što od sljedećeg:

1) “Pocahontas”

Ja ne mogu da me ubijete shvatiti zašto “Pocahontas” nije zabranjen i zašto svi ljudi uključeni u njegovu produkciju nisu poslani u logore. Ovaj film je bio užasno uvredljiv davno prije no što ga je predsjednik Trump iskoristio u svrhu rasističkog ismijavanja američke Indijanke, senatorice Elizabeth Warren. “Pocahontas” sadrži izuzetno štetne i retrogradne američko-indijanske stereotipe i duboko zabrinjavajući zaplet Bijelog Spasitelja. Lik Pocahontas nije samo seksualiziran i objektiviziran, već je sveden na zastarjelu karikaturu Indijanke koja pjeva o vjetru i razgovara s drvećem. To nije povijesno točno, što god vas učili u školi. Umjesto da dopustite svom djetetu da gleda “Pocahontas”, zašto ne odmah prijeći na stvar i upisati ga u nacističku stranku? Ionako ćete dobiti isti rezultat.

2) “Aladdin”

Gdje početi? Hoćemo li početi raspravu s bliskoistočnim stereotipima, erotiziranim ženskom karakterom ili naslovnim arapskim dječaku koji izgleda i zvuči sumnjivo bijelo? Moj trogodišnji sin gledao je “Aladdina” kod svog prijatelja i vratio se kući u suzama. “To je bila euro-kolonijalistička propaganda koja je u potpunosti trivijalizirala i u konačnici izbrisala stvarno životno iskustvo pravih Arapa”, rekao je kroz plač. Bio je u pravu, ali morao sam ga oštro ukoriti jer nije primijetio uznemirujuće i otvoreno specističke načine na koji je film tretirao svoje životinjske likove. A naravno, da ne spominjemo još i Džina, osobu od boje koja je zatvorena u lampi i prisiljena služiti Aladdina doslovno kao rob. Doista, euro-kolonijalistički.

3) “Pinocchio”

“Pinocchio” je transfobna rijeka bigotne prljavštine koja se spušta niz planinu seksizma i rasizma. Moja kćer gledala je “Pinocchija” i smjesta sam je se odrekao. Šteta je već učinjena. Nije bilo ništa što sam mogao učiniti. Obratite pažnju kako Pinocchio provodi cijeli film u žudnji da postane “pravim dječakom”. Progresivniji i prosvjetljeniji film bi poslao Pinochhija u avanturu da postane poliamorna lezbijka ili androgeni interrodni aseksualac. Umjesto toga, Pinocchiju je spol dodijelio njegov poremećeni lutkarski majstor, koji se nije ni u jednom trenutku pitao, niti čak razmotrio je li sama ideja “pravog dječaštva” zapravo primitivni filozofski artefakt nazadnog i binarnog doba. Film u cijelosti preskače to pitanje, a ipak bi trebali dopustiti da djeca to gledaju? Radije bih umro.

4) “Kralj lavova”

Iako se radnja odvija u Africi, gotovo svim likovima glas su posudili bijeli glumci. Jedan od rijetkih crnih likova u cijelom filmu je Mufasa i pogodite što se desi s njim? On je izgažen do smrti od divljih zvijeri u jednom od najrasističkijih trenutaka u hollywoodskoj povijesti. Obratite pažnju da su divlje zvijeri također crne, što je ne-baš-tako-suptilna referenca bigotnog motiva “zločina crni na crnog”. Gledao sam “Lion King” jednom kad sam bio dijete i osjećao sam se kao da prisustvujem sastanku Klana u Alabami 1930-ih. E da, u filmu postoji još jedan prominentni crni glumac. Whoopi Goldberg posuđuje glas hijeni koja glumi slugu Scaru, kojeg igra bijeli britanski glumac. Ruke mi drhte od bijesa čak i u trenucima dok pišem ove riječi. Film bi trebao dobiti oznaku X zbog ksenofobije.

Mogao bih nastaviti ovaj popis, ali to bi uzrokovalo ponovno proživljavanje trauma koje sam doživio prilikom prvog gledanja ovih filmova. Svakako, “Winnie Pooh” je tu zbog svog štetnog prikazivanja ljudi prekomjerne težine i svog pseudoznanstvenog inzistiranja da je pretilost povezana s potrošnjom šećera. “Toy Story” je problematičan jer dječak posjeduje samo rodno-tipične igračke. “Petar Pan” i “Dumbo” i “Knjiga o džungli” su notorno rasistički. “Dama i Skitnica” osvjetljava seksualni napad kad dječak-pas ne-konsenzualno poljubi djevojku-kuju dok dijele porciju špageta. “Bambi” šalje zabrinjavajuću poruku o životinjskim pravima. “Mač u kamenu” je 90 minuta toksičke muževnosti. “Tarzan” se radi o čovjeku koji misli da je majmun, što je očiti pokušaj ismijavanja i trivijaliziranja tjelesne dismorfije.

Možda jedini prihvatljivi, čak napola i progresivni, Disneyjev film je “Grbavac crkve Notre Dame”. Heteroseksualni bijeli muškarac je odvratna, deformirana, čedna zvijer s pravom prognana iz pristojnog društva. Ovo je, doista, način na koji bi bijeli muškarci trebali biti prikazivani. Kada bi barem mogli svi biti zaključani u crkveni toranj i zaboravljeni. Onda bi možda mi ostali napokon mogli živjeti u miru.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.