Upravo sam napisao na Google-u “top races Republican” (top utrke republikanaca – op. a.), a riječ “races” podcrtana je valovitom linijom sugerirajući mi da sam pogrešno napisao riječ. Google je ispod naveo korisnu korekciju: “top racist Republican” (top rasističkih republikanaca – op. a.). Prilikom upisivanja “top races Democrats”, takvih smjernica nije bilo na vidiku. Nema valovite linije. Riječ “rasist” nije se pojavila u mom vidnom polju. E, i prije nego što sam završio s upisivanjem fraze, s “top races Democra”, dvije linije ispod pojavio se mali nagovještaj: “best Democratic races to donate to.” (najbolje utrke demokrata za donacije – op. a.). Ha? Tko je išta govorio o doniranju? Nisam u životu napravio donaciju političkom kandidatu, a i da jesam, to ne bi bio demokrat. Opet, nikakva slična stvar se nije desila s republikanske strane. Nikakve smjernice koje su upućivale davanju novčanih priloga.
Dokumentarac Creepy Line (Jeziva linija) dobio je svoje ime prema šokantno izravnoj primjedbi bivšeg izvršnog direktora Google-a Erica Schmidta. On je tijekom konferencije nasmiješeno i opušteno objašnjavao da Google ima (imao?) nadimak za pretjerano narušavanje privatnosti. “Googleova politika u mnogim takvim stvarima”, rekao je Schmidt, “jest doći tik do jezive linije i ne prelaziti je.”
Kakva je situacija s time do sad? Creepy Line, zastrašujući i vrlo važan 80-minutni dokumentarac koji je sada dostupan na Amazon Prime streamu, pokušava odgovoriti na to pitanje.
Film se bavi nekim zabrinjavajućim navikama naših dvaju internetskih gospodara, Facebooka i osobito Googlea. Rani segment filma, kojeg je producirao i dijelom pripovijedao novinar Peter Schweitzer, ilustrira kako vaša povijest pretraživanja daje Googleu ogromno, trajno skladište informacija o vama, od onoga što želite kupiti do onoga što volite u krevetu. Naravno, Google koristi te podatke prvenstveno za fino podešavanje prodajnih oglasa. Ali što drugo još mogu učiniti s tim? Tko zna?
Google, koji je primijetio da korisnici napuštaju tražilicu tijekom lutanja internetom, došao je na ideju internet preglednika, pod nazivom Chrome. Google sada bilježi sve što radite na mreži preko Chromea. No, Google želi znati što radite čak i kada niste na mreži. Odgovor: Android. Čim se prijavite, Android prenosi cjelovitu sliku svih mjesta na kojima je vaš mobitel bio tog dana. “To su sve besplatni servisi, ali očigledno je da nisu”, napominje profesor Jordan Peterson, još jedan pripovjedač u dokumentarcu. To je poslovni model prismotre. Google Maps, Google Docs, Gmail … Google zna više o vama od vašeg supružnika. On čak posjeduje skice emailova koje niste poslali. E, i imaju moć blokiranja informacija koje mogu doći do vas. Jednostavnim prebacivanjem neželjenih stvari na drugu stranicu rezultata pretraživanja, Google može, manje-više, učiniti da nestanu. Hej, dobra stvar je što Google nema nikakvih otvorenih političkih i kulturnih sklonosti s kojima se možda ne slažete, zar ne? Peterson kaže da mu je Google onemogućio pristup Gmailu i YouTube kanalu kad je korporacija odlučila da joj se ne sviđa ono što govori. Nakon samo desetak minuta trajanja filma, pauzirat ćete ga i prebacit ćete sve svoje uređaje na tražilice koje nisu pod kontrolom Googlea. (Probajte s DuckDuckGo, koji se zaklinje da vas ne prati i obećava nepristrane rezultate pretraživanja.)
Facebook je postao broj 1 što se tiče izvora vijesti za Amerikance, a već je otkriveno da cenzurira konzervativne vijesti i ublažava tekuće priče koje su povoljne konzervativcima. Inženjeri su također rekli da umeću svoje preferirane priče u feedove s vijestima kako bi ih korisnici vidjeli. Facebook bi mogao utjecati na izbore neprimjetnim slanjem poruka samo određenim pojedincima, nagovarajući ih da izađu i registriraju se za glasanje. Čak je i Guardian, u opisivanju taktike Facebooka, upotrijebio termin “orvelijanski”. No, kako napominje tehnološki guru Jaron Lanier, mi nismo građani Facebooka, stoga nemamo glasa u načinu na koji radi, nemamo pristupa detaljima kako odlučuje o informacijama koje nam odlučuje prikazivati. Nema transparentnosti u onome što se događa.
Između njih, Google i Facebook su u stvarnosti duopoli s utjecajem bez presedana na američke živote i misli. Savezna vlada, u međuvremenu, kao teški korisnik Googleovih produkata, nije pokazala ni najmanje interesa za neku vrstu nadzora. Tek smo započeli opažati kako se država spaja s najmoćnijim korporacijama. Psiholog i kritičar Googlea, Robert Epstein, pronašao je pukom slučajnošću da je dan nakon što je napisao članak pod nazivom “Da li bi Google mogao prevagnuti tijesne izbore?”, nije mogao pristupiti internetu putem bilo kojeg preglednika. Osobito jezivi dio prikazuje Epsteina koji objašnjava kako je njegovo istraživanje pokazalo da bi manipulacija algoritmima za pretraživanje u korist određenog kandidata mogla lako preokrenuti glasačke preferencija birača, s malo njih koji bi primijetili pristranost. On je posumnjao u takvu manipulaciju traženja u korist Hillary Clinton tijekom kampanje 2016., što je Google zanijekao.
“Ako oni u stvarnosti imaju takvu moć, tada je demokracija samo iluzija”, rekao je Epstein (koje sebe opisuje apolitičnim, ali si dopušta mišljenje da je Clinton bila kvalificiraniji predsjednički kandidat od Donalda Trumpa). “Trebala bi postojati mnoga zaštitna sredstva kako bi se osiguralo ne samo da ne koriste te moći, već da uopće ne mogu koristiti te moći.” Schweitzer je dodao: “Ovi tehnološki giganti imaju razinu kontrole i sposobnost manipuliranja nad nama o kojoj su Staljin, Mao, Hitler i Mussolini mogli samo sanjati.”
