THORNTON: Kristofor Kolumbo: Progresivni alat za diskreditiranje Amerike

Bruce Thornton

FrontPageMag

Nedavni napadi na povijesne spomenike “budnih” progresivnih Filistejaca i “Projekt 1619.New York Timesa čiji je cilj prepravljanje američke povijesti kao rasističke zavjere, samo su najnoviji od dugotrajnih napada ljevice na američku povijest. Davno prije ovog trenutačnog ikonoklazma, Kristofor Kolumbo je bio glavni negativac u ljevičarskoj orvelijanskoj reviziji američke povijesti kao neobično i neiskupivo zle od samog njezinog rođenja.

Napadanje i demoniziranje američke povijesti prethodilo je trenutačnom bjesnilu revizionizma i signaliziranju vrlina, pošto je to jedan od omiljenih alata progresivne ljevice za potkopavanje patriotske solidarnosti koja nas veže zajedno i podržava naš politički poredak.

Ovaj dugotrajni napad na osnivanje i jedinstvenost Amerike je oružje koje ljevica koristi za slabljenje SAD-a, njegovog najuspješnijeg i najsnažnijeg neprijatelja. Ljevica nikada ne može oprostiti SAD-u zbog postizanja “prosperiteta, moći, sklonosti prema ujednačenosti ekonomskih uvjeta”, kao što je Raymond Aaron istaknuo 1957. godine “privatnom inicijativom, konkurencijom, a ne državnom intervencijom” i “revolucionarnim kodom”. Ljevica mora diskreditirati američke temelje kako bi pokazala da je njezin uspjeh došao uz preveliku cijenu — institucionalizacijom rasističkog ugnjetavanja i nejednakosti koja je stvorila “bijelu privilegiju” i “bijeli supremacizam”. Koje je bolje mjesto za početak od Kristofora Kolumba, koji je započeo zlu kolonizaciju i genocid nad nevinim američkim narodima? A Kolumbov najzloćudniji nasljednik su bile Sjedinjene Države.

Ustajalost ovih reduktivnih klišeja o europskom kontaktu s Novim svijetom bila je očigledna 1992. godine tijekom četiristote obljetnice Kolumbovog dolaska u Ameriku. “Tjeralica” koju su širile aktivističke skupine autohtonih naroda bila je tipična retorici tog vremena: “Traži se: Kristofor Kolumbo … zbog teške krađe, genocid, rasizam, iniciranja uništavanja kulture, silovanja, mučenja i poticanja na veliku laž.” Čak je i u to doba ova melodramatična revizija povijesti bila ustajala. Godine 1925., pjesnik William Carlos Williams je napisao: “Veliki otoci bili su gusto naseljeni miroljubivim stanovništvo kad ih je pronašao Kristofor Kolumbo. Ali orgijama krvoprolića koje su uslijedile, niti jedan čovjek još nije svjedočio. To je mučena duša svijeta.” Od tada je osuđivanje Kolumba i Sjedinjenih Država postala godišnja manifestacija. Čak su i Sopranosi 2002. godine učinili prosvjede za Kolumbov dan dijelom zapleta jedne od epizoda.

Ova revizionistički, polu-mitski, redukcionistički pogled na povijest ima dvije dimenzije. Prva je neiskorjenjivo zlo Europljana, a kasnije i Amerikanaca, koji su kolonizirali zemlju i raselili njezine miroljubive stanovnike. Od samog početka, Europljani su strpali Ameroindijance u onaj stari klasični mit Zlatnog doba u kojem su jednostavni ljudi živjeli u harmoniji s prirodom, bez gradova, zakona, bolesti, privatnog vlasništva ili rata. Kao što je Amerigo Vespucci napisao 1505. godine, “nemaju svoju imovinu, već su sve stvari zajedničke” i “žive u skladu s prirodom”. Sir Walter Raleigh izričito je prizvao Zlatno doba: “Pronašli smo ljude toliko nježne, drage i vjerne, u nedostatku bilo kakve prijevare ili izdaje, koji su živjeli po uzoru na zlatno doba.”




Druga strana kovanice uključivala je pretvaranje Europljana u zle tlačitelje koji su počinili genocid protiv starosjedilačkih naroda, pacifističkih ljubitelja prirode, što je klišejski zaplet stotina filmova poput Plesa s vukovima, Pocahontas i Avatara. Ti su opaki Europljani, kao što je Kirkpatrick Sale napisao 1992. godine, došli iz “mračnog Drugog svijeta, svijeta tuge i zla”, čija je jedina pokretačka sila bila “pohlepa za zlatom” i “imperativ ljudske dominacije i kontrole nad prirodnim svijetom” s pripadajućim “zagađenjem, istrebljenjem, okrutnošću i opustošenjem”.

Ova duga tradicija idealiziranja američkih Indijanaca kao proto-komunista i ekologa, danas ih je učinila korisnim palicama za batinanje američke kapitalističke kulture koja ugnjetava nevine “druge” i pustoši prirodu s našom “tehnološkom ohološću”, kao što je to rekao Al Gore. A idealiziranje domorodaca Novog svijeta, posebice onih u Sjevernoj Americi, također je bila reklama za kolektivističke političke filozofije poput socijalizma, koja obećava da će povratiti izgubljeno doba komunalnog vlasništva, mira, jednakosti i “socijalne pravde”, u kojem su jednom uživali prvi stanovnici Amerike.

Stvarnost života u pretkolumbovskoj Americi se, naravno, radikalno razlikovala od ovih politiziranih mitova, baš kao što su se obećanja marksizma — poput Trockijevog “novog čovjeka”, “više sociološke vrste super čovjeka” koji će “postati neusporedivo snažniji, mudriji, suptilniji” — radikalno razlikovala od košmara gulaga, mučenja, ljudski uzrokovanih gladi i 100 milijuna ubijenih u ime komunizma. Starosjedioci Novog svijeta nisu bili miroljubivi, već su poput plemenskih bandi širom planeta neprestano pljačkali i ubijali jedni druge, a da ne spominjemo prakticiranja, poput drevnih Kelta ili Teutonaca Starog svijeta, nevjerojatno okrutnih metoda mučenja. Niti su bili prirodni ekolozi, koji “bezbrižno žive na zemlji”, kao što to tvrde današnji ekolozi. Oni su iskorištavali svoje okruženje kako bi preživjeli, koristili vatru kako bi oblikovali okruženje u tu svrhu, a progoni vatrom i stampeda divljači preko litica ubijali su više nego su ikada mogli iskoristiti. Njihov utjecaj na prirodu bio je ograničen njihovim malim brojem i grubošću njihovog oružja kamenih vrhova.

Drugim riječima, poput današnjih zemalja u razvoju, njihov prioritet nije bio očuvanje “majke prirode”, već iskorištavanje i upravljanje njome kako bi se osigurao njihov opstanak. Tragedija sudara svjetova započeta Kolumbovim putovanjima nije bila rezultat jedinstveno zlih “bijelaca” koji su izvršili invaziju i počinili genocid protiv nježnih, miroljubivih ljudi “od boje”, već ljudske prirode i njezinog univerzalnog nagona da napada, osvaja i prisvaja resurse drugih. Poglavica Oglala Indijanaca plemena Sioux, Black Hawk, prepoznao je ovu istinu koju današnji elegantni, dobro uhranjeni idealizatori zanemaruju. Na konferenciji s Američkom konjicom održanoj u Fort Laramieju 1851. godine, on je opravdavao pravo Siouxa na zemlje južno od rijeke Platte koje su SAD željele da napuste: “Te zemlje su jednom pripadale Kiowasima i Crowsima”, rekao je Black Hawk, “ali mi smo istrgli te nacije iz njihovih ruku i pritom učinili ono što bijeli ljudi čine kad žele zemlju Indijanaca.” Poput svih plemenskih naroda, pravo na posjedovanje, iskorištavanje i kontroliranje teritorije temeljilo se na sili, a ne na apstraktnom zakonu. Tragedija za Indijance bila je u tome što se na njihove obale iskrcalo super-pleme, ono naoružano s više ljudi, superiornijim oružjem i nepoznatim patogenima koji su odradili većinu ubijanja.




Ako ćemo kritizirati Europljane, onda bi se to trebalo temeljiti na činjenici da su trebali znati bolje s obzirom na svoju napredniju civilizaciju. Ono što je doista jedinstveno u vezi sudara kultura u Novom svijetu jest to što su od samog početka postojali Europljani koji su kažnjavali nasilje i okrutnost istraživača i kolonizatora. Godine 1511., dominikanski svećenik Antonio de Montesinos oštro je prekorio svoje sunarodnjake Španjolce: “U smrtnom ste grijehu i živite i umirete u njemu zbog svoje okrutnosti i tiranije koju koristite protiv ovih nevinih naroda… Nisu li ti Indijanci ljudi? Zar oni nemaju duše? Zar niste dužni voljeti ih kao što volite sami sebe?” Isto tako pisao je Pedro de Cieza de León: “Nije mala tuga osvrnuti se na činjenicu da smo mi kršćani uništili toliko kraljevstava. Jer kud god su kršćani prošli, osvajajući i otkrivajući, čini se kao da je vatra progutala sve.” A najstrastveniji branitelj Indijanaca, Bartolomé de las Casas, uputio je svećenike na odbijanje odrješenja, oprost grijeha, svakome tko je zlostavljao i posjedovao Indijance.

To je povijesna istina koju današnji samoprezirući Europljani i Amerikanci ignoriraju: grijesi Zapada bili su grijesi univerzalne ljudske prirode. Ono što Zapad čini jedinstvenim nisu ti grijesi, već samokritičnost koja ih je priznala i osudila, stvarajući tako mogućnost njihovog prevladavanja. Ne bismo trebali samo, poput današnjih bogatih, razmaženih Zapadnjaka, demonizirati Zapad zbog učinkovitijeg odavanja tim ljudskim grijesima zbog dinamične kulture i tehnologija koje su Europljane dovele u Novi svijet i uvećale njihovu destruktivnu moć. Također bismo trebali priznati činjenicu da su ih prepoznali kao grijehe protiv kojih bi se trebali boriti kako bismo ih prevladali.

No, takvo zrelo, realistično razumijevanje povijesti nadilazi današnje progresivce koji, još uvijek opčinjeni utopijskim političkim iluzijama, svode nezapadnjačke narode na idealizirane stereotipe koji umanjuju njihovu složenu ljudskost i povijesnu zbilju. Ali ljevičari su oduvijek bili “užasni pojednostavljivači”, kao što je Jacob Burkhard prozvao sve te utopijske sanjare koji obećavaju nebo na zemlji. Ideje korisne za taj cilj su vrijedne, usprkos njihovim lažima i distorzijama, unatoč troškovima u krvi i patnji zbog njihove primjene — baš kao što to vidimo danas, od korumpiranosti savezne močvare do uličnih razbojstava Antife.

Demoniziranje Kristofora Kolumba i idealiziranje njegovih žrtava su takva vrsta ideja i nastavlja se jer je to alat za transformaciju naše zemlje. A povijest — u svoj svojoj kompleksnosti, pomiješanim motivima, neuspjelim dobrim namjerama i tragičnim posljedicama — ispada kolateralnom žrtvom tog projekta.