Tijekom godina, sve više i više europskih političara postalo je svjesno neuspjeha multikulturalizma u njihovim zemljama.
Još tamo 2010. godine, na susretu s mladim članovima njezine Kršćansko-demokratske unije, njemačka kancelarka Angela Merkel priznala je da je njemački multikulturalni pristup — poznatiji kao multikulti — doživio potpuni neuspjeh. U Njemačkoj, kao i u mnogim drugim europskim zemljama, kulturno različite zajednice žive jedna uz drugu, ali s minimalnom međusobnom interakcijom ili bilo kakvim smislenim kontaktom.
Mnogi Merkelovi kolege, poput Horsta Seehofera, već odavno izjavljuju da su za stvaranje kohezivnije Njemačke potrebni Leitkultur (“vodeća njemačka kultura”) koncept kao i organiziraniji imigracijski sustav.
No, iako je Merkel imala hrabrosti govoriti o problemima multikulturalizma, njezini su nedavni postupci samo pogoršali stvari i u tom procesu potkopali njezinu reputaciju postojanog, razumnog i odgovornog lidera.
Njezina je odluka 2015. godine o dozvoljavanju ulaska otprilike milijun izbjeglica iz nestabilnih zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom, poput Iraka, Sirije i Afganistana, uvelike opteretila njemačko društveno tkivo. Ta odluka izgleda još nevjerojatnija s obzirom na činjenicu da se Njemačka već otprije borila s integracijom migranata turskog muslimanskog podrijetla — pa čak i njihove djece rođene u Njemačkoj.
Kada je riječ o pitanju multikulturalizma, mnogim zemljama diljem Europe potrebno je snažno političko vodstvo. Potrebni su nam lideri koji priznaju nedostatke multikulturalizma i koji su spremni suočiti se s duboko zabrinjavajućim kulturnim praksama i normama unutar migrantskih zajednica. Na tom frontu, imamo razloga za nadu.
Pod promišljenim vodstvom Mette Frederiksen, danski Socijalni demokrati nastoje stvoriti nacionalnu kulturu temeljenu na zajedničkom identitetu, zajedničkoj svrsi i zajedničkim obvezama. Stranka je također usvojila zreli pristup u suočavanju sa zabrinutostima javnosti zbog imigracije i društvene kohezije. Danska premijerka otvoreno je kritizirala problematične stavove unutar njezinih danskih muslimanskih zajednica — uključujući nedostatak poštovanja prema danskom pravosudnom sustavu i ugrađenih oblika patrijarhalne prisile.
Biti rezerviran u vezi multikulturalnosti nije rasizam. Niti je rasistički biti zabrinut zbog društvenog utjecaja puštanja velikog broja ljudi iz nestabilnih zemalja u vašu zemlju, zemalja u kojima se prevladavajuće i kulturne i pravne norme uvelike razlikuju od onih vaših. Vi možete prihvatiti rasnu raznolikost i istodobno biti uznemireni zbog vjersko-kulturne raznolikosti. To ni na koji način ne predstavlja kontradiktorno stajalište.
Mi ovdje u Britaniji trebamo shvatiti ovo pitanje. Ovdje je multikulturalizam doveo do slično podijeljenog društva i očajnički moramo poticati više integracije. No, kako bismo to učinili, moramo postaviti pitanje: u što tražimo da se migranti “integriraju”? Kad tražimo od ljudi da prihvate “britanske vrijednosti”, na što točno mislimo? Pošto nije sve sjajno unutar mainstream britanske kulture.
Velika Britanija se afirmirala kao svjetski lider u raspadu obitelji. Imamo jednu od najviših stopa prekomjernog opijanja na svijetu. Imamo nezdravu opsesiju za celebrity “ikonama”. Razina usamljenosti kod starijih osoba nije samo društvena pošast, već je također nacionalna sramota. Ova obilježja modernog britanskog društva nisu poželjna ni na koji način.
Ono što, stoga, Velika Britanija zahtijeva jest moralno i političko vodstvo. Potreban nam je netko dovoljno hrabar da prozove problematična ponašanja i stavove u društvu — jednako u široj javnosti kao i u slabije integriranim migrantskim zajednicama. I moramo izdvojiti skup zajedničkih vrijednosti.
Multikulturalizam je u konačnici osuđen na neuspjeh. Zagovarajući razliku u odnosu na koheziju, on ne pruža središnji moralni i kulturni standard. Bez ovog zajedničkog društvenog okvira, gotovo je nemoguće njegovati veze povjerenja i uzajamno poštovanje potrebno za povezivanje multietničkog, religijski različitog društva. To bi posebno trebalo zabrinuti one koji podupiru sveobuhvatnu socijalnu državu, koju uspješno može podržavati samo kohezivno društvo visoke razine povjerenja.
Odgovor na sve to jest vrsta patriotizma koji je inkluzivan, usmjeren prema zajednici i obitelji; onaj koji razumije ljudsku želju za dobrosusjedskim odnosima; koji slavi naporan rad i potiče društvenu odgovornost; koji naglašava poštovanje britanske vladavine zakona; i koji prepoznaje društveno štetne učinke “paralelnih društava”, koja osobito pogađaju postindustrijske gradove na sjeveru.
Brexit bi mogao biti taj katalizator društvene obnove koju ova zemlja toliko očajnički treba. Kao samoupravna nacionalna država, mogli bismo razviti razuman sustav imigracije koji daje prioritet pojedincima koji posjeduju znanje engleskog jezika i onima iz zemalja Commonwealtha sa sličnim političkim i pravnim sustavima. Britanija bi nakon Brexita mogla nastojati razviti model kohezije koji odlučno odbacuje etnocentrično razumijevanje nacionalizma, kao i narativu pritužbi koju torbari identitarna ljevica.
Trebali bismo prigrliti politiku uzajamnosti, reciprociteta i odgovornosti, a multikulturalizam odbaciti u ropotarnicu povijesti.
Rakib Ehsan je kolumnist spiked-a i znanstveni novak u Henry Jackson Society.
