Prije glavnog pitanja, može malo statistike? 20. stoljeće bilo je najbrutalnije stoljeće u povijesti čovječanstva. 16 milijuna ljudi izgubilo je svoje živote tijekom Prvog svjetskog rata i oko 60 milijuna tijekom Drugog svjetskog rata. Ratovi vođeni tijekom 20. stoljeća koštali su života nekih 71 do 116 milijuna ljudi.
No, broj ljudi koji su izgubili život u ratovima blijedi u usporedbi s brojem ljudi koji su izgubili život od ruku svoje vlastite države. Pokojni profesor Rudolph J. Rummel sa Sveučilišta Hawaii dokumentirao je ovu tragediju u svojoj knjizi “Smrt od strane vlade: Genocid i masovna ubojstva od 1900.”. Neke statistike pronađene u knjizi ažurirane su na adresi: http://tinyurl.com/y96tqhrl.
Narodna Republika Kina je na vrhu popisa sa 76 milijuna izgubljenih života između 1949. i 1987. Slijedi Sovjetski Savez sa 62 milijuna od 1917. do 1987. Hitlerova Njemačka ubila je 21 milijun ljudi između 1933. i 1945. Nakon njih slijede manje ubilački režimi poput nacionalističke Kine, Japana, Turske, Vijetnama i Meksika. Prema Rummelovim istraživanjima u 20. stoljeću 262 milijuna ljudi je izgubilo živote od ruku vlastitih vlada.
Hitlerovi zločini su univerzalno priznati, objavljeni i osuđeni. Osuda od pobjedničke strane u 2. svjetskom ratu uključuje denacifikaciju i dovođenje krivaca za Holokaust pred sud kao i njihovo kažnjavanje dugim zatvorskim presudama i smrtnim kaznama. Slične su mjere poduzete i kod kažnjavanja Japanskih ubojica.
Ali što je s najvećim ubojicama u povijesti čovječanstva – Josifom Staljinom i Mao Zedongom? Neki ljevičari na ove komuniste gledali kao na junake. W.E.B. Du Bois je, pišući 1953. godine u “National Guardianu”, rekao: “Staljin je bio velik čovjek, malo osoba se u 20. stoljeću približilo njegovoj veličini … Najbolji dokaz njegove veličine je bio taj što je poznavao običnog čovjeka, osjetio je njegove probleme, slijedio njegovu sudbinu.” Walter Duranty je prozvao Staljina “najvećim živućim državnikom” i “tihim i nenametljivim čovjekom”. Ljevičari su čak svojedobno izražavali divljenje prema Hitleru i njegovom fašističkom kolegi Benitu Mussoliniju. Kad je Hitler u siječnju 1933. godine došao na vlast, George Bernard Shaw ga je opisao “izuzetnim i vrlo sposobnim čovjekom” . Predsjednik Franklin Roosevelt nazvao je fašistu Mussolinija osobom vrijednog “divljenja” i da je “duboko zadivljen njegovim postignućima”.
Godine 1972., John Kenneth Galbraith je posjetio komunističku Kinu i pohvalio Mao Zedonga i kineski gospodarski sustav. Michael Oksenberg, Jimmy Carterov stručnjak za Kinu, prigovorio je: “Amerika je osuđena na propast sve dok radikalna, pa čak i revolucionarna, promjena iz temelja ne izmjeni institucije i vrijednosti. Zauzimao se da “posudimo ideje i rješenja” iz Kine. Profesor Sveučilišta Harvard John K. Fairbank vjerovao je da Amerika može mnogo naučiti iz Kulturne revolucije, rekavši: “Amerikanci danas u kolektivnom životu Kine mogu naći sastojak osobne moralne brige za bližnjeg koji može poslužiti kao lekcija svima nama.” Usput, oko 2 milijuna ljudi je poginulo tijekom kineske Kulturne revolucije. Najnovija pohvala za masovnog ubojicu došla je od Anite Dunn, predsjednice povjerenstva za komunikaciju u administraciji Baracka Obame, koja je izjavila: “Dva moja omiljena politička filozofa su Mao Zedong i Majka Tereza”.
Prisjetite se demonstracija na kampusima šezdesetih godina prošlog stoljeća u kojima su radikali, uz koje su često bili i njihovi profesori, marširali uokolo uzvikujući slavopojke Mao-u i mahali njegovom “Malom crvenom knjigom”. To bi moglo objasniti današnji nered na kampusima. Neki od tih radikala danas su redovni profesori i administratori na univerzitetima i koledžima, učitelji u osnovnim i srednjim školama i upravitelji koji indoktriniraju našu mladost.
A sad pitanje: Zašto su ljevičari toliko mlaki prema komunizmu? Razlog zbog kojeg ljevičari daju komunistima, najvećim svjetskim ubojicama, prolaznu ocjenu je taj što simpatiziraju glavni komunistički cilj: ograničavanje osobne slobode. U SAD-u glavni zadatak vlade je kontroliranje života kroz propise i poreze. Nažalost, manje je bitno drže li demokrati ili republikanci političku vlast. Marširanje prema većoj kontroli vlade odvija se nesmanjenim inzenzitetom. Samo što se to odvija malo bržim tempom s demokratima na vlasti.
Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.
