Elizabeth Bruenig se vraća.
Kolumnistica Washington Posta napisala je nezaboravan članak o tome kako želi potaknuti potporu socijalizmu. Kritizirao sam taj članak. Sad je napisala odgovor na tu kritiku, tvrdeći da sam je (među ostalima) protumačio u lošoj vjeri spominjujući nekoliko zemalja koje su oprobale socijalizam i propale, od Venecuele do Sovjetskog Saveza, te da sam istaknuo da mnoge od tzv. socijalističkih zemalja, koje pobornici socijalizma tako često spominju, zapravo nisu socijalističke (vidi, npr. Danska i Švedska).
Kao prvo, vrijedno je napomenuti da Bruenig nije konkretno spominjala zemlje u izvornom članku. Razgovarala je o konceptu socijalizma u klasičnim marksističkim terminima – terminima koji bolje opisuju Kubu i Venecuelu nego zemlje s mješovitim ekonomijama tipa Danske i Švedske, koje sam ja istaknuo.
Bez obzira na to, Bruenig drži mišljenje da sam je namjerno pogrešno protumačio.
Razmotrimo njezine najnovije argumente.
Piše:
Prošli tjedan, napisala sam članak u kojem tvrdim da bi liberali, koji su zabrinuti stalnim neuspjesima američkog eksperimenta, trebali razmotriti rješenja koja nudi socijalizam. Znala sam da će biti poprilično kritika. I znala sam da će većina od njih – premda ne sve – biti u lošoj vjeri… U slučaju moje kolumne, to znači da mnogi sugovornici socijalizam izjednačavaju sa sovjetskim komunizmom ili venecuelanskim sistemom, genocidom, nepogodama, katastrofama i sl. Mislim da zapravo nitko ne vjeruje da navijam za totalitarnu formu socijalizma, niti za njegove najrazornije varijante lošeg upravljanja: naposljetku, rekla sam da nisam. Ako netko iskreno vjeruje da osoba navija za genocid, sigurno ne bi ulazili u raspravu s nekim toliko nerazumnim.
Ovo je “strawman” argument. Nitko ne tvrdi da Bruenig želi rezultate koje smo vidjeli u Venecueli ili Sovjetskom Savezu. Ali bilo bi smiješno zanemariti rezultate ovih socijalističkih eksperimenata u odgovoru na argument koji zagovara uvođenje socijalizma. Ozbiljno sumnjam da su izvorni uvoditelji socijalizma u Venecuelu htjeli da ljudi jedu pse na ulicama. Ali to nije spriječilo izgladnjele stanovnike Venecuele da jedu pse na ulicama kao rezultat te socijalističke filozofije.
Prema Bruenig, učinio sam joj nepravdu što sam spomenuo te zemlje – ali sam joj također nanio nepravdu spominjući nordijske zemlje koje socijalisti često svojataju.
Također sumnjam da su moji kritičari znali da ne preporučujem Sjedinjenim Državama da idu putem Khmer Rougea, s obzirom na temu kojoj su se stalno vraćali: Skandinaviji. Nisam spomenula nordijske zemlje u svom članku, ali su se moji kritičari potrudili da ih brže-bolje maknu iz konverzacije. Uostalom, one nisu poželjan primjer u dokazivanju njihovoj tvrdnji da socijalizam nužno znači masovna ubojstva i glad. “Ne, Švedska i Danska nisu socijalističke zemlje”, komentirao je Ben Shapiro iz Daily Wire-a u svom članku o mom navodnom staljinizmu, “… one su kapitalističke zemlje s tendencijom redistribucije.” To je vrsta preventivnog pobijanja argumenta kojeg osoba iznosi u slučaju kad zna što njihov protivnik misli, ali radije provede vrijeme napadajući nešto sasvim drugo.
Očekivali bi da Bruenig opovrgne moju pretpostavku da su Švedska i Danska kapitalističke zemlje s tendencijom redistribucije i da tvrdi da su zapravo socijalističke. Ali ona se ne zamara s tim. Umjesto toga, postavlja novu mjeru: ne želi socijalizam u njegovoj potpunosti, već samo malo redistribucije.
Mislim da ima smisla razmišljati o socijalizmu u smislu spektra, sa zemljama i pravilima koje su socijalističke manje/više, a ne ili/ili (neizbježan izbor između dvije alternative). Pošteno je reći, na primjer, da zdravstvena zaštita koju u cijelosti pokriva država je više socijalistička politika nego je to privatna, tržišna zdravstvena zaštita. Ali to ne znači da je državna zdravstvena zaštita najsocijalističkiji tip zdravstvene zaštite koji se može zamisliti, ili da je zemlja koja koristi takav sistem de facto socijalistička. Neke police više će naginjati u smjeru dekomodifikacije i društvenog ili kooperativnog vlasništva određene imovine, a druge će naginjati komodifikaciji određenih proizvoda i oslanjati se na tržišne uređaje kako bi odredili njihovu distribuciju. Po tim osima možemo odrediti jesu li police više ili manje socijalističke.
Ovo je, naravno, fer argument. To je, ako ništa drugo, mnogo bolji argument. Ali to također nije argument koji je koristila u svojem originalnom članku. Njezin originalni članak sugerirao je da kapitalizam sam po sebi “isisava dušu” i jasno se izrazila: “kapitalizam, iako povezan u određenim aspektima, u sukobu sa skladnim, mirnim i stabilnim liberalizmom o kojem su sanjali sredinom stoljeća”. Nije rekla “određene institucije kapitalizma”. Nije rekla “sustav privatizirane zdravstvene zaštite”. Mislila je na sam kapitalizam.
Ovo je prilično velik ustupak s njezine strane, za koji naravno tvrdi da se nikad nije dogodio.
I konačno, donosi odluku o svojem primjeru socijalističkog raja: Norveška.
Ovo je korisno. Možemo raspravljati o tome da li Sjedinjene Države mogu prihvatiti politiku sličnu onoj u Norveškoj. Opet ponavljam, to nije bio njezin izvorni argument. Ali razgovarajmo o njezinom primjeru Norveške:
Računajući 2015. godinu, Norveška posjedovala je oko 59% bogatstva zemlje; nasuprot tome, Kina, koju mnogi još uvijek smatraju u najmanju ruku kvazi-komunističkom zemljom, je posjedovala samo 32% svog nacionalnog bogatstva. U Norveškoj, država također posjeduje oko trećine dionica na burzi, zajedno sa oko 70 kompanija čija vrijednost doseže gotovo 90% bruto domaćeg prozvoda nacije…… Uzimajući to u obzir, to znači da su ljudi nordijskih zemalja daleko odmakli u demokratizaciji vlasništva, raspršivanju bogatstva, smanjenju nejednakosti i stavljanju života radnika pod svoju kontrolu – drugim riječima, socijalizam u nordijskim zemljama najviše podsjeća na vrstu socijalizma kakvog sam opisala da bi me zadovoljio.
Prvo, ogroman dio bogatstva Norveška zahvaljuje nacionalizaciji naftne industrije; poput Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Venecuele, to im daje ogromnu količinu gotovine za “igranje” (njihov socijalni fond, vrijedan trilijun dolara, temeljen je na novcu dobijenog od nafte). Naftna industrija predstavlja gotovo 22% Norveškog BDP-a i dvije trećine njihovog izvoza (također iznosi 36% državnog prihoda). To nije sve što se tiče državnog vlasništva – Norveška je također nacionalizirala sve dionice koje su bile u vlasništvu Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, što djelomično objašnjava visok udio dionica pod državnim vlasništvom na burzi. Vlasništvo nad dionicama kompanija ne znači da država upravlja tim kompanijama – u stvari, uprava upravlja kompanijama, ne u korist države ili za dobrobit radnika kao što bi to Marx preferirao; Norveški zakon zahtijeva da se prema svim dioničarima postupa jednako, bez preferiranja državnih dioničara. Zapravo su kompanije u kojima država posjeduje većinski udio već prije znale bankrotirati. u primcipu, država djeluje u skladu s takozvanim “državnim kapitalizmom”.
Nadalje, u Norveškoj vlada relativno prijateljska poslovna klima; Heritage Foundation rangira Norvešku na 23. mjesto na svijetu, a za usporedbu Sjedinjene Države nalaze se na 18. mjestu.
Važno je i priznati da ukupna je populacija Norveške 5,6 milijuna ljudi; ukupna populacija Sjedinjenih Država iznosi 323 milijuna. Također treba prepoznati kulturnu komogenost Norveške: samo 15,6% populacije su imigranti ili djeca imigranata, a 32% stanovništva ima visoku stručnu spremu. Zašto je to važno? Jer ako želimo usporediti Norvešku i Sjedinjene Države, vjerojatno bi trebali usporediti norveške Amerikance sa Norvežanima u Norveškoj. Evo teksta Nimae Sanandajia iz National Reviewa:
Uglavnom su osiromašeni ljudi iz nordijskih zemalja bili ti koji su plovili preko Atlantika u potrazi za novim životom. Pa ipak, u trenutku pisanja knjige, danski Amerikanci danas imaju 55% viši životni standard od Danaca. Slično tomu, švedski Amerikanci imaju 53% viši životni standard od Šveđana. Jaz kod finskih Amrikanaca i Finaca je još veći i iznosi 59%. Iako norveškim Amerikacima nedostaje naftno bogatstvo Norvežana, svejedno imaju 3% viši životni standard od svojih prekooceanskih rođaka.
Dakle, kako radi državni kapitalizam? Norveška ima znatno veći BDP po stanovniku od SAD-a – oko 70.600$ godišnje naspram 59.500$. No velik dio tog BDP-a je posljedica bogatstva naftom. Gornja stopa poreza je 47,8%, porez na dobit poduzeća je 25%; ukupno, porezni nameti predstavljaju 38,1% ukupno državnog prihoda (prema 26,4% u Sjedinjenim Državama). Državna potrošnja iznosi 48,6% BDP-a (u usporedbi s 38,1% u Sjedinjenim Državama). Norveška je nevjerojatno skupa zemlja za život: to je druga najskuplja zemlja U Europi što se tiče cijene hrane i najskuplja zemlja za kupnju alkohola i cigareta. Šišanje može koštati 50$. Vozila koštaju gotovo dvostruko više nego u Sjedinjenim Državama, a troškovi hrane su znatno veći u usporedbi s SAD-om. Postoji razlog zašto je 2013. Norveška na izborima izabrala daleko konzervativniju vladu – i ponovno je izabrala 2017.
Dakle, je li Norveška zapravo socijalistička zemlja? Ne baš. Daleko je više socijalistička nego Sjedinjene Države – ali to i nije tako dobra stvar, ako gledamo da je imigracija u Norvešku na povijesno niskoj razini, dok imigracija u SAD ostaje izvanredno visoka. Uspoređivanje kruška i jabuka između Norveške i SAD-a nije statistički, a ni intelektualno iskreno.
