Ortački (crony) kapitalizam. Što je to? Zašto je tako loš?
Kako bismo odgovorili na ova pitanja, razmislimo o dobrom, staromodnom kapitalizmu. Temelji se na slobodnoj razmjeni dobara ili usluga između neovisnih agenata.
Recimo da želim kupiti žitarice. Steveova trgovina prodaje moj brend za 4$. Tedova trgovina je ima za 5$. Kupujem od Stevea, što stvara najveću vrijednost i za mene i za njega. U međuvremenu, Ted je dobio poticaj da snizi cijene kako bi se mogao bolje natjecati. Ponovite ovu vrstu transakcije milijardu puta dnevno, 365 dana u godini i tako funkcionira i raste naša ekonomija. Ili bi barem tako trebala.
A što je s ortačkim kapitalizmom? Recimo da ja vlada ta koja želi kupiti žitarice. Konkretnije, Odbor za nabavu žitarica zadužen je za zadatak. Steve je još uvijek prodaje za 4$. Ted za 5$. Ja je kupujem kod Stevea. On je čovjek s niskim cijenama. No, Odbor za nabavu žitarica kupuje kod Teda. Zašto?
Zbog toga što je Ted lobirao kod Odbora. Zbog toga što se sjedište njegove korporacije nalazi u okrugu predsjednika Odbora. Zbog toga što je dao veći doprinos u kampanji. Zbog toga što je obećao lobistički nastup neodlučnom članu odbora koji se planira umiroviti sljedeće godine. Tako funkcionira ortački kapitalizam.
I to se događa diljem vlade – od ugovaranja nabavke opreme za obranu zemlje, do subvencija poljoprivrednicima, programa čiste energije, potrošnje za infrastrukturu, društvenih stanova, bonova za hranu, zdravstvenog osiguranja, porezne politike. Što god vam padne na pamet. Ortački kapitalizam je tamo.
Kapitalizam je moralan jer se temelji na dobrovoljnoj razmjeni između nezavisnih stranaka – koje pristaju na pogodbu samo zato što stvara vrijednost za sve. Ortački kapitalizam je nemoralan jer je jedna od stranki – vlada – potkupljena.
To stvara tri problema. Prvo, to je nepošteno. Političari troše novac građana, ali ne u ime javnog interesa. Umjesto toga, nagrađuju prijatelje, pristaše ili sebe. Naš Ustav daje Kongresu ovlasti da osigura opću dobrobit. Ortački kapitalizam krši ovo sveto načelo.
Drugo, nevjerojatno je rasipnički. U našem primjeru žitarica, vlada je preplatila kupujući od Teda umjesto od Steva. To je očigledno rasipanje novca poreznih obveznika. U stvari, to je krađa poreznih obveznika. Evo još rasipanja. Ted je morao potrošiti novac na lobiranje kod vlade kako bi dobio ugovor. To je novac koji se mogao potrošiti na stvaranje boljeg proizvoda ili koristiti na neki drugi konstruktivan način. Ekonomisti to zovu “deadweight loss” (mrtvi teret oporezivanja – op. a.). I može biti značajni.
Povrh toga, ortački kapitalizam iskrivljuje širu ekonomiju. U nekim industrijama poput zdravstvene zaštite, studentskih kredita, stambenih kredita i zrakoplovstva – vlada je jedan od najvećih kupca dobara i usluga. Stoga njezine politizirane odluke mogu imati široke i štetne posljedice. Cijela industrija zapravo može postati klijent vlade. Kada se to dogodi, njezin cilj nije izraditi bolje mišolovke, već držati političare sretnim. Koliko ortački kapitalizam godišnje košta društvo? Teško je točno reći, ali brojke dosežu desetine milijardi dolara, a možda čak i više.
Treće, dovodi političare u iskušenje da prekrše zakon. Kad se političari jedanput osjete slobodnima da troše javni novac u svoje političke svrhe, nalaze se samo korak do punjenja svojih džepova ili pumpanja sredstava za svoje kampanje ili oboje.
Što možemo učiniti? Prvi zadatak je da prepoznamo da vlada mora imati svoje limite. Naravno, mora postojati nacionalno tijelo koje će postaviti društvene parametre; to uspostavlja pravila igre i provodi ih. Ali kad očekujemo od vlade da promovira industriju, petlja se u neki sektor gospodarstva, pomaže nekoj važnoj biračkoj skupini, stvaramo temelje za ortački kapitalizam i sve one loše stvari koje dolaze s njim – pristranost, rasipanje, krađa i ostali oblici korupcije.
Sedmi američki predsjednik Andrew Jackson, imao je vrlo korisno viđenje ovog problema. “Nema nužnih zla u vladi”, rekao je. “Njezina zla postoje samo u njezinoj zlouporabi. Ako se ograniči na jednaku zaštitu, i, kao što to nebo čini kad pada kiša, pljušti svoje usluge jednako na visoke i niske, bogate i siromašne, bio bi to bezuvjetni blagoslov.”
Jackson je imao pravo. Limitirana vlada ograničena na jednaku zaštitu ne može se igrati favoriziranja. Limitirana vlada. Ako je cilj riješiti se ortačkog kapitalizma, sve počinje tamo.
Ja sam Jay Cost s Weekly Standarda za Prager University.
