Mišljenje da je nacizam bio “desničarska” ideologija ovjekovječeno je u nedavnim generacijama i duboko je netočno. Perverzno prerađivanje povijesti zamagljuje prave uzroke i posljedice nacističke vladavine. Također obeščašćuje milijune izgubljenih duša u holokaustu. I što je još gore, ova vrsta apsolutnog nepoznavanja povijesti siguran je put prema njenom ponavljanju.
U stvari, većina Amerikanaca zapravo ne razumije tko su bili nacisti.
Nacisti su bili Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka. Bili su nesumnjivo samoproglašeni socijalisti. Hitlerove riječi u govoru održanom 1922. godine:
“Tko god je spreman prihvatiti nacionalne interese kao svoje vlastite do te mjere da ne poznaje veći ideal od dobrobiti nacije; tko god je shvatio našu veliku nacionalnu himnu “Deutschland ueber Alles”, tko podrazumijeva da ništa na ovom svijetu ne nadilazi ovu Njemačku, ljude i zemlju – taj čovjek je socijalist.”
Hitlerovo “… nema većeg ideala od dobrobiti nacije…” bilo je opravdanje i metoda koja se koristila kako bi se građanima oduzela sloboda i imovina, a može se nazvati i drugim imenom: fašizam. Fašizam može postojati u režimima ekstremne “desnice” ili ekstremne “ljevice” i jednostavno znači da pojedinac žrtvuje sebe za centraliziranu državu.
Nacistička verzija socijalizma bila je drugačija od uobičajenog obrasca, što je neke navelo do pogrešne tvrdnje da je nacizam jednostavno bio autoritarni “desničarski” kapitalistički sustav. Ludwig Heinrich Edler von Mises, židovski ekonomist, bio je očevidac nacističkog ekonomskog sustava tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. U svom eseju “Planirani kaos“, napisanom 1951. godine, objasnio je Hitlerovu verziju socijalizma kao razliku bez razlike (difference without a distinction):
[U] njemačkom ili “Zwangswirtschaft” sustavu [doslovno “kompulzivna” ekonomija] Vlada govori poduzetnicima što i kako proizvoditi, po kojim cijenama i od koga kupiti, po kojim cijenama i kome prodati. Vlada određuje plaću koju će radnik dobivati i kome i pod kojim uvjetima će kapitalisti povjeriti svoja sredstva. Tržišna razmjena je samo prividna. Budući da sve cijene, plaće i kamate određuje nadležno tijelo; one su cijene, plaće i kamate samo po izgledu… To je socijalizam s vanjskom izgledom kapitalizma.
Da budemo jasni, nacizam i boljševizam su jednostavno bile dvije konkurentne verzije socijalizma – ništa više. Obje nisu uspjele iz istih razloga. Socijalisti počinju s “dobrobiti mnogih” kao kolektivisti, altruističnim opravdanjem za njihov pokret, ali moraju građane lišiti njihovih sloboda i imovine zbog uzastopne neučinkovitosti i eventualnih neuspjeha nametnutih tržišnom sustavu.
Christopher Westley, profesor ekonomije na Sveučilištu Jackson State, rekao je u svom predgovoru reizdanja “Planiranog kaosa” 2009.:
[Tržišne] intervencije… dovedene do logičnih ekstrema, rezultiraju potpunom socijalizacijom društva, nužnosti policijske države i ukidanja vladavine zakona.
I upravo to je Hitler uradio svojim “Poticajnim aktima iz 1933.”, koji su Hitleru dali neograničenu, diktatorsku moć.
Friedrich Hayek, austrijski ekonomist i nobelovac, posvetio je poglavlje u svojoj knjizi “Put u ropstvo” “Socijalističkim korijenima nacizma”, u kojem detaljno opisuje neizbježnost procesa socijalističke kontrole koja dovodi do totalitarizma.
Ako još uvijek ne vjerujete da su nacisti bili ljevičari, samo pročitajte nacistički manifest iz 1920. godine s popisom zahtjeva nazvanih “25 točaka” u kojima su sumirana njihova stajališta.
“10. … nitko ne smije raditi bilo kakav posao koji vrijeđa interese zajednice.” (Sav rad mora biti za dobrobit države. Ali tko odlučuje što je dobro za državu?)
“11. Da se ukinu svi nezasluženi prihodi i svi prihodi koji ne proizlaze iz rada.” (Investicijski i kamatni)
“13. Zahtijevamo nacionalizaciju svih kartela.” (Venecuela je nacionalizirala ogromne dijelove svog gospodarstva)
“16. Zahtijevamo… žurnu komunalizaciju velikih trgovina…” (Vidi bilo koji socijalistički režim prošlog stoljeća s praznim policama u trgovinama i dugim redovima beznadnih potrošača)
“17. Zahtijevamo… donošenje zakona o eksproprijaciji vlasnika bez naknade, bilo kojeg zemljišta neophodnog zajednici.” (Uništavanje prava na osobnu imovinu)
“20. …država mora preuzeti odgovornost organizacije cjelokupnog kulturnog sustava naroda.” (Muzika, umjetnost, književnost pod kontrolom države)
“23. Zahtijevamo uvođenje legalne borbe protiv onih koji propagiraju namjerne političke laži i šire ih putem tiska.” (Nema slobode govora i tiska. Tko odlučuje što je istina?)
“25. Da bismo ostvarili ovaj program, zahtijevamo: stvaranje snažnog centralističkog autoriteta u državi, bezuvjetno ovlaštenje od strane političkog središnjeg parlamenta.” (Sve je za i od države)
I konačno, naslov točke 25. “DOBRO ZAJEDNICE ISPRED POJEDINAČNOG DOBRA”, je sama definicija socijalističko-kolektivističke misli i čista suprotnost liberalne demokracije koja dijelom postoji kako bi zaštitila pojedinca od neumjerenosti države.
Povijesna činjenica je da je socijalizam u posljednjih 100 godina doveo do fašističke kontrole populacije daleko češće i u većem obimu nego je to bio slučaj s desničarskim fašizmom, i ubio je milijune. Može ih se lako imenovati, počevši od Hitlerovih nacista, uključujući Sovjetski Savez, kao i Kinu, Kambodžu, Sjevernu Koreju, Kubu i bezbroj banana republika (bilo koja nacija čije ime uključuje “Narodna republika…”).
Ron Wisner je putnik oceanima, poslovni čovjek i pisac.
