Krajem prošlog tjedna, autorica Lizzie Wade objavila je u časopisu Science izvješće o šokantnoj rasprostranjenosti prinošenja ljudskih žrtava među Aztecima. Generacijama su se povjesničari zapitkivali o strašnim pričama ritualnih ubojstava počinjenih od strane svećenika među Aztecima: od uklanjanja srca iz torza živih osoba; odsijecanja glava leševima; do slaganja gomile lubanja (tzompantli) u hramu Tenochtitlana. Kada su Španjolci stigli 1519. u Tenochtitlan, vidjeli su ova zvjerstva i smjesta su uništili tzompantle, kao i Templo Mayor (dvije ogromne piramide). Današnji Mexico City izgrađen je na tom mjestu.
Prema Wade:
Neki od konkvistadora pisali su o tzompantlima i njihovim kulama, procjenjujući da je sam stalak sadržavao 130.000 lubanja. Ali povjesničari i arheolozi znali su da su konkvistadori bili skloni pretjerivanju u demonizaciji meksičke kulture. Kako su stoljeća prolazila, učenjaci su se počeli zapitkivati jesu li tzompatli uopće postojali. Arheolozi s Nacionalnog instituta za arheologiju i povijest (National Institute of Anthropology and History – INAH) danas sa sigurnošću mogu potvrditi da jesu. Počevši od 2015., otkrili su i iskopali ostatke tih stalaka za lubanje i jedne kule ispod kolonijalne kuće na ulici koja se proteže iza katedrale u Mexico Cityju. (Druga kula, pretpostavljaju, nalazi se pod dvorištem katedrale.) Veličina stalka i kule sugerira da je svojevremeno sadržavala na tisuće lubanja, što je svjedočanstvo industrije prinašanja ljudskih žrtava u većem obimu nego u bilo kojem drugom mjestu na svijetu.
Arheolozi su na kraju pronašli dovoljno dokaza kako bi procijenili veličinu tzompatla:
Impozantna struktura, dugačka 35 metara i široka 12 do 14 metara, nešto veća od košarkaškog igrališta i vjerojatno visoka od 4 do 5 metara. Poznavajući period Templo Mayora, arheolozi procjenjuju da je pronađeni tzompatli vjerojatno izgrađen između 1486. i 1502. godine, iako je prakticiranje ljudskog žrtvovanja u Tenochtitlanu prisutno još od njegovog osnutka 1325. godine. …”Sve prethodna društva prakticirala su žrtvovanje na neki način”, rekao je [bioarheolog sa Sveučilišta Tulane John] Verano. “I u mnogim društvima, ako ne i u svima, najvrjednija žrtva je ljudski život.”… oko 75% do sada pregledanih lubanja pripadalo je muškarcima, većina u dobi između 20 i 35 godina–što su najzrelije ratničke godine. Ali 20% su činile žene, a 5% djeca.
Naša kultura ima gadnu naviku romantiziranja svega što nam je strano. Jedna stvar je cijeniti kulturne različitosti koje nemaju moralne posljedice. Ali prakticiranje prinošenja ljudskih žrtava, toliko glasno osuđeno u judeo-kršćanskoj tradiciji, naširoko i na masovnoj razini postojalo je, među ostalima, u Aztečkom društvu. Sama činjenica da Science poprijeko gleda na neodobravanje prakse španjolskih konkvistadora govori nam nešto o nedostatku moralne hrabrosti Zapada:
Za Azteke–najveće kulturne grupe na području Mexice–te lubanje su predstavljale sjeme koje će osigurati nastavak postojanja čovječanstva. One su bile simbol života i regeneracije, nešto poput prvih proljetnih cvjetova. Ali konkvistadori, koji su umarširali u Tenochtitlan 1519. godine, vidjeli su ih na potpuno drugačiji način. Za njih su lubanje–i cijela praksa ljudskog žrtvovanja–bile dokaz divljaštva Mexice i opravdanje za potpuno uništenje grada 1521. godine.
Ovo nije samo puka kulturna razlika. To je razlika između odobravanja ritualnih ubojstava ljudi, uključujući djecu, i njegovog neodobravanja. To, naravno, ne opravdava sve što su konkvistadori učinili — oni su bili brutalni na druge načine. Ali zapadnjačko vjerovanje da su ljudska bića napravljena na Božju sliku isključuje ritualna ubojstva djece. A to je poprilično velik moralni napredak, koji ne vidi klanje djece kao duhovno dobro.
