Izjednačavanje Francuske i Američke revolucije postalo je moderno, ali one nemaju ništa zajedničko van riječi “revolucija”.
Američka revolucija bila je pokret zasnovan na idejama, mukotrpno argumentirana od ozbiljnih muškaraca u procesu stvaranja onoga što će postati najslobodnija, najprosperitetnija nacija u povijesti svijeta. (Sve dok je demokrati nisu odlučili dati Trećem svijetu.)
Francuska revolucija bila je pobuna rulje. Ona je bila praotac horrora Boljševičke revolucije, Hitlerovih jurušnika, Maove Kulturne revolucije, Pol Potovih klanja i periodičnih američkih ustanka rulje, od Shaysove pobune do današnjih napada na zaposlenike Bijele kuće i Trumpovih pristaša. Francuska revolucije je bezbožna antiteza osnutku Amerike.
Jedna vrlo bitna razlika je u tome što su Amerikanci osvojili slobodu sa svojom revolucijom i stvorili samoupravnu republiku. Francuska revolucija sastojala se od besmislenog, bestijalnog divljaštva, nakon čega je slijedila još jedna monarhija, Napoleonova diktatura, a potom konačno nešto što je sličilo republici 80 godina kasnije.
Za obje revolucije govori se da su proizašle iz ideja prosvjetiteljskih mislioca, Američka revolucija pod utjecajem tekstova John Lockea, a Francuska revolucija informirana spisima Jean-Jeacquesa Rousseaua. To je kao da kažete da su predsjednici Reagan i Obama oboje privučeni idejama ekonomista 20. stoljeća — Reagan djelima Miltona Friedmana, a Obama djelima Paula Krugmana.
Locke se prvenstveno bavio s pravima privatnog vlasništva. Njegova ideja bila je da vlada mora dopustiti ljudima da štite svoju imovinu pred sudovima, umjesto da svaki čovjek bude svoj vlastiti sudac i krvnik. Rousseau je vidio vladu kao instrument za implementaciju “volje većine” i stvaranje novog čovjeka. Kroz vlast, vlada bi “prisilila ljude da budu slobodni”.
Kao što je povjesničak Ralph Hancock sažeo teorije francuskih revolucionara, oni nisu imali poštovanja za humanost “osim za ono što su predložili da stvore”. Kako bi oslobodili čovjeka, oni bi “rekonstruirali samu njegovu humanost kako bi udovoljili zahtjevima volje većine”.
Liberali bi rado željeli da su naši Osnivački oci bili više poput bezbožnih francuskih seljaka, skakutajući unaokolo s ljudskim glavama na šiljcima. Ali nažalost, naši Osnivački oci bili su bogobojazni potomci puritanaca i prezbiterijanaca. (I jednog katolika!) Kralj George je osudio Američku revoluciju kao “prezbiterijanski rat”.
Kao što je Stephen Weldman napisao u svojoj klasičnoj knjizi o toj temi, “Founding Faith”, Američku revoluciju je “snažno oblikovalo Veliko buđenje”, evanđeosko oživljavanje u Kolonijama ranih 1700-ih, predvođeno, između ostalih, čuvenim puritanskim teologom Jonathanom Edwardsom. Aaron Burr, treći potpredsjednik Sjedinjenih Država, bio je Edwardsov unuk.
Postoje knjige kršćanskih propovijedi koje su podržavale revoluciju. Barbarski napadi na crkvu francuskih revolucionara kasnije će zaprepastiti amerikance kao i britance, čak i prije početka krvoprolića.
Amerikanci slave Četvrti srpanj, datum kada je naš pismeni zahtjev za neovisnost od Britanije objavljen svijetu.
Francuzi slave pad Bastille, kada je tisuću naoružanih Parižanina napalo zatvor Bastille i divljački ubilo pola tuceta stražara, izmrcvarilo njihove leševe i nabilo njihove glave na šiljke — samo kako bi uzeli oružje i barut za još takvih nereda. To je kao da bi ova zemlja imala nacionalni praznik koji bi slavio nerede u Fergusonu.
Među najpoznatijim citatima Američke revolucije je onaj Patricka Henryja: “Dajte mi slobodu ili smrt!”. Među najpoznatijim citatima iz Francuske revolucije je jakobinsko “Bratstvo ili smrt!” Ili, kako bi Jacobin Sebastien Nicolas de Chamfort satirično rekao: “Budi moj brat ili ću te ubiti.”
Naš simbol revolucije je Zvono slobode, koje je pozvalo građane Philadelphije na javno čitanje upravo usvojene Deklaracije neovisnosti. Simbol Francuske revolucije je “Nacionalna britva” — giljotina.
Od 56 potpisnika Deklaracije o neovisnosti, svi su umrli od prirodnih uzroka u starosti, s izuzetkom Button Gwinnetta iz Georgije, koji je ustrijeljen u duelu nevezanom s revolucijom.
Samo jedan drugi osnivački otac je umro od neprirodnih uzroka: Alexander Hamilton, koji nije bio potpisnik Deklaracije o neovisnosti. Umro je u duelu s Burrom, jer je kao kršćanin smatrao da je veći grijeh ubiti drugog čovjeka nego biti ubijen. Prije duela, Hamilton se pismeno zakleo da neće pucati na Burra.
Predsjednik nakon predsjednika naše nove nacije umiralo je na miran način 75 godina, sve do atentata na Abrahama Lincolna 1865. godine. U međuvremenu, svi vođe Francuske revolucije imali su nasilnu smrt, giljotina do giljotine.
Četvrti srpanj također obilježava smrt dvojice najvećih Osnivačkih otaca, Thomasa Jeffersona i Johna Adamsa, koji su umrli na isti dan, točno 50 godina nakon što je potpisana Deklaracija o neovisnosti.
Izdržali smo slijedećih gotovo 200 godina. A onda, iz nekog razloga, demokrati su odlučili dati našu zemlju ostatku svijeta.
