Biste li željeli financirati političare s kojima se žestoko ne slažete?
Niste zainteresirani?
Što ako bih vas… prisilio?
Kako bih to mogao učiniti?
Pa, što ako kažem: “Ako ne platite, izgubit ćete posao”.
Desetljećima su milijuni radnika zaposlenih u državnim i lokalnim vlastima — policija, vatrogasci, učitelji i ostali — bili prisiljavani na taj izbor.
A tko ih prisiljava?
Sindikati javnog sektora; odnosno sindikati koji predstavljaju zaposlenike u javnom sektoru.
Kako to čine? To je prilično jednostavno.
Prvo zahtijevaju od zaposlenika da plate stotine dolara sindikalni pristojbi kao uvjet za zapošljavanje — što znači da ako ne plate, oni se otpuštaju. Sljedeće, oni koriste taj novac kako bi podržali i izabrali političare koji su prijatelji sindikata. Zatim pregovaraju o ugovorima s tim istim političarima — što je poput pregovaranja sa samim sobom. To je slatki posao — osim ako ste radnik koji se ne slaže s tim političarima. Ili porezni obveznik koji mora platiti račun za te sindikalne ugovore.
Ovaj plan igre nije tajna. Evo što Američki savez državnih, županijskih i općinskih zaposlenika kaže na svojoj web stranici: “Mi biramo svoje šefove, stoga moramo izabrati političare koji nas podržavaju i držati te političare odgovornima.”
Ovi perverzni poticaju vam mogu objasniti zašto, većim djelom američke povijesti, gotovo nitko nije mislio da je sindikaliziranje zaposlenika u vladi dobra ideja.
To uključuje liberalnu ikonu, predsjednika Franklina Roosevelta. Roosevelt je bio snažan zagovornik sindikata u privatnom sektoru, ali isto tako vrlo jak protivnik sindikata u javnom sektoru. Evo što je rekao o tom pitanju 1937.: “Svi vladini zaposlenici morali bi shvatiti da se proces kolektivnog pregovaranja… ne može transplantirati u javnu službu…”
Roosevelt je prepoznao da sindikati u javnom sektoru mogu po volji držati vladu kao taoca. Jednostavno bi zaprijetili da će napustiti radno mjesto ako ne dobiju ono što žele. Sanitarni radnici, na primjer, mogli bi ugroziti javno zdravlje odbijanjem sakupljanja smeća. Ostali javni službenici mogli bi na sličan način imati takvu remetilačku moć. To je, kao što je smatrao Roosevelt, “nezamislivo i nedopustivo”.
Godine 1943., najviši sud države New York složio se s tim, nazivajući vladine sindikate “ne samo nespojive s duhom demokracije, već nedosljedne sa svakim principom na kojima je zasnovana naša vlada.”
Krajem 50-tih godina, New York City i Wisconsin usprotivili su se ovom pogledu i dozvolili sindikalizaciju svojih javnih zaposlenika. Ali predsjednik John F. Kennedy je bio taj koji je otvorio branu. Kako bi osvojio potporu sindikalnog vodstva u predsjedničkim izborima 1960., obećao je federalnim zaposlenicima dopustiti sindikalizaciju — što je i ispunio 1962. godine Izvršnom naredbom 10988. Bio je to lukav politički potez, ali loš posao za zemlju, a njegove posljedice osjećaju se još danas, budući da se sindikalizacija javnog sektora brzo širila u narednim desetljećima.
Danas, sindikati imaju ogromnu moć u vladi. Pokušajte otpustiti lošeg radnika u javnoj službi u New York Cityju ili Los Angelesu. Ili gotovo bilo kojeg sindikaliziranog državnog zaposlenika bilo gdje. To je izuzetno teško — ako ne i nemoguće — bez obzira koliko su nesposobni. Prema jednom sindikalnom ugovoru u državi Michigan, zaposlenici mogu biti uhvaćeni pet puta pijani na radnom mjestu prije nego što mogu biti otpušteni.
A onda postoje i mirovinski planovi — dohodak koji se isplaćuje vladinim zaposlenicima nakon odlaska u mirovinu. Mirovine jedva da postoje bilo gdje u javnom sektoru. Previše su skupe. Ali one su standardne za sindikate u javnom sektoru i uspjele su bankrotirati gradove poput Detroita, a države s izuzetno snažnim vladinim sindikatima, poput Illinoisa, dovele do ruba financijske katastrofe.
Nefundirane mirovinske obveze — to jest novac koji vlada nema, ali ga je obećala vladinim umirovljenicima — nalaze se negdje u rasponu od četiri do šest trilijuna dolara širom zemlje. Od toga, preko 250 milijardi dolara pripada samo Illinoisu.
Ali na sreću, postoji nada. Danas, 28 država provelo je zakone o “pravu-na-posao” koji navode da niti jedan radnik ne može biti prisiljen na pridruživanje ili plaćanje sindikatu kao uvjet za zapošljavanje.
Kada pridruživanje i plaćanje sindikatima postane na dobrovoljnoj bazi, uvijek se dogodi ista stvar: radnici ih masovno napuštaju. A s time, sposobnost manipuliranja sustavom sindikata naglo se smanjuje.
Sada je Vrhovni sud proširio ovo pravo javnih zaposlenika na ostale 22 države. U slučaju Janus protiv Američkog saveza državnih, županijskih i općinskih zaposlenika, Sud je odlučio da se zaposlenici u javnim službama ne mogu prisiliti na plaćanje sindikalnih pristojbi protiv svoje volje.
Milijuni javnih službenika ne žele biti pijuni sindikalnih planova. Zahvaljujući ovoj presudi, oni to više ne moraju biti.
A mi, porezni obveznici, imamo svježu priliku da osiguramo da naši političari rade za nas — a ne za sindikate.
Ja sam Akash Chougule, viši politički suradnik grupe ‘Amerikanci za prosperitet’ za Prager University.
