Na 19. srpanj, Knesset je glasovao za promjenu Osnovnog zakona zemlje.
Izrael se proglasio, sada i zauvijek, nacionalnom državom i nacionalnim domom židovskog naroda. Hebrejski će biti državni jezik.
Ubrzo su slijedile gnjevne reakcije, ne samo među izraelskim Arapima i Židovima.
Allan Brownfeld iz Američkog vijeća za judaizam, nazvao je zakon “odstupanje od demokracije” jer ograničava pravo na samoodređenje, jednom zamišljeno da uključi sve unutar granica Izraela, isključivo židovskom narodu. Nejednakost je zajamčena.
A Izrael, kaže Brownfeld, nije nacionalna država američkih Židova.
Ono što čini ovaj sukob značajnim jest da je to još jedna bitka u sukobu koji bi se mogao nazvati pitanjem našeg doba.
Borba se vodi između potraživanja plemena, etničnosti, naroda i nacija, protiv zapovijedi liberalne demokracije.
U Europi, Poljaci nastoje sačuvati povijesni i etnički karakter svoje zemlje s reformama za koje EU tvrdi da krše poljsku predanost demokraciji.
Ukoliko Varšava ustraje, upozorava EU, Poljaci će biti kažnjeni. Ali što dolazi prvo: Poljska ili njezin politički sustav, ako se ta dva nalaze u sukobu?
Druge nacije ignoriraju zahtjeve otvorenih granica Schengenskog sporazuma EU, jer pokušavaju blokirati migrante iz Afrike i Bliskog istoka.
One žele ostati to što jesu, pa neka otvorene granice budu proklete.
Britanija pregovara izlazak iz EU jer su Englezi glasovali za neovisnost od te tranzicijske institucije, čije su zapovijedi vidjeli kao opasnost za njihov suverenitet i koje su mijenjale njihov identitet.
Kada je Ukrajina ranih 1990-ih razmatrala odcjepljenje od Rusije, Bush I upozorio je Kijev protiv takvog “suicidalnog nacionalizma”.
Ukrajina je ignorirala predsjednika Busha. Danas su iznikla nova pitanja.
Ako Ukrajinci imaju pravo na odcjepljenje od Rusije i stvaranje nacionalne države kako bi sačuvali svoj nacionalni identitet, nemaju li Rusi na Krimu i Donbasu isto pravo — odcijepiti se od Ukrajine i ponovno se sjediniti s rođacima u Rusiji?
Kako se Gruzija u isto vrijeme odvajala od Rusije, zašto ljudi iz Južne Osetije nemaju isto pravo da se odcijepe od Gruzije?
Tko smo mi Amerikanci, 5.000 milja udaljeni, da govorimo plemenima, narodima i embrionskim nacijama Europe da li mogu stvoriti nove države kako bi bili u stanju odraziti i očuvati svoj nacionalni identitet?
Niti su to male stvari.
U Parizu, 1919. godine, sudetski Nijemci i Nijemci u Danzigu su, protiv svoje volje, stavljeni pod češku i poljsku vlast. Otpor Britanije i Francuske za njihovo ponovno sjedinjene s matičnom zemljom 1938. i 1939. postavio je pozornicu za najveći rat u povijesti.
Ovdje u Americi, mi se također, čini se, nalazimo u beskrajnoj svađi o tome tko smo.
Je li Amerika drugačija vrsta nacije, propozicijska nacija, ideološka nacija, definirana zajedničkim pristankom za ideje i ideale naših ikonskih dokumenata poput Deklaracije o neovisnosti i Lincolnovog obraćanja u Gettysburgu?
Ili smo poput ostalih nacija, jedinstveni narod s vlastitom poviješću, junacima, praznicima, religijom, jezikom, književnosti, umjetnosti, glazbom, običajima i kulturom, prepoznatljivi širom svijeta kao “Amerikanci”?
Od 2001. godine, oni koji su tvrdili da je nama Amerikancima dana, prilikom rođenja republike, providonosna misija demokratizacije čovječanstva, pretrpjeli su neprekinuti niz neuspjeha.
Nacije na koje smo izvršili invaziju, poput Afganistana i Iraka, kako bi im prenijeli blagoslove demokracije, podigle su otpor. Ono što su naši kompulzivni intevencionisti vidjeli kao našu misiju za čovječanstvo, korisnici su vidjeli kao američki imperijalizam.
A kulturni ratovi na povijest i sjećanja nastavljaju se nesmanjenom žestinom.
Prema New York Timesu, afričko-američki kandidat za guvernera Georgije, Stacey Adams, obećao je izbrisati skulpture Roberta E. Leeja, Stonewalla Jacksona i Jeffersona Davisa s planine Stone.
Republikanski kandidat, Brian Kemp, ima kamionet, kojeg obećaje koristiti za prebacivanje ilegalnih imigranara iz Georgije natrag na granicu.
U Teksasu, pojavio se pokret za uklanjanje imena Stephena Austina s imena glavnog grada, jer se Austin, ranih 1830-ih, suprotstavljao zahtjevima Meksika za okončanje ropstva u Teksasu kad je on još uvijek bio dio Meksika.
Osoba se zapita kada će stići do Sama Houstona, heroja Teksaškog rata za neovisnost i prvog guvernera Republike Teksas, koja je postala druga robovska republika u Sjevernoj Americi.
Houston, po kome je nazvan četvrti najveći grad ove nacije, bio je sam, iako unionist, robovlasnik i protivnik abolicije.
Danas, veliki dio američkog naroda prezire ono što smo bili od vremena istraživača i doseljenika sve do kraja segregacije 1960-ih. Oni se žele ispričati za našu prošlost, ponovno ispisati našu povijest, izbrisati naša sjećanja i srušiti spomenike tih stoljeća.
Napadi na zemlju koja smo jednom bili i ljude od kojih smo došli su gotovo neprekidni.
Ako ne možemo živjeti zajedno ljubazni jedni prema drugima, razdvajanje jednih od drugih, osobno, političko, pa čak i teritorijalno, čini se konačnom alternativom.
