Tijekom pisanja Komunističkog manifesta, Karl Marx je smatrao da omogućava put ka utopiji, ali gdje god su njegove ideje isprobane, rezultirale su katastrofom i masovnim ubojstvima. U ovom video, Paul Kengor, profesor političkih znanosti na Grove City koledžu, osvjetljava nam život pristojnog građanina Njemačke 19. stoljeća, čije ideje su dovele do uspona nekih od najbrutalnijih diktatora u svjetskoj povijesti.
Ideje imaju posljedice.
Ponekad dobre. Ponekad loše.
A ponekad katastrofalne — poput ideja Karla Marxa.
Rođen u Trieru, Njemačkoj, 1808. godine, Marx nije izmislio komunizam. Ali na njegovim idejama Lenjin i Staljin izgradili su Sovjetski Savez, Mao je izgradio komunističku Kinu, a isto tako i nebrojeni drugi tirani, od sjevernokorejskih Kimova do Castroa Kube, izgradili su svoje komunističke režime. U konačnici, ti režimi i pokreti koji se nazivaju “marksističkim”, ubili su oko 100 milijuna ljudi i porobili više od milijarde.
Marx je vjerovao da su radnici, pogotovo oni koji rade manualni rad, iskorištavani od kapitalista — ljudi koji su posjedovali, kao što je to Marx rekao, “sredstva proizvodnje” (konkretno, tvornice) — ali koji su sami vrlo malo fizički radili.
Samo radnička revolucija, napisao je Marx u Das Kapitalu, mogla bi ispraviti ovu nepravdu.
Kako bi takva revolucija izgledala?
Marx i njegov suradnik, Friedrich Engels, objasnili su to točku-po-točku u Komunističkom manifestu. Uključivala je “aboliciju imovine i nasljedstva” i “centralizaciju kredita, komunikacije i transporta u ruke države”. I mnogo više sličnih stvari.
Drugim riječima, država posjeduje i kontrolira manje više sve.
Ova ideja se naširoko raspravljala i debatirala u europskim intelektualnim krugovima tijekom Marxovog života, ali nije se previše toga zbivalo sve dok Vladimir Lenjin nije preuzeo vlast u Rusiji 1917. godine.
To je promijenilo sve. Unatoč opetovanim ekonomskim neuspjesima, Lenjinova Rusija, koja je postala poznata pod nazivom Sovjetski Savez, postala je model za diktatore širom svijeta.
Gdje god su se Marxove ideje prakticirale, život se pogoršao — i to ne malo; puno. Ne postoji jedna jedina iznimka ovog pravila. Ni Sovjetski Savez, ni istočna Europa, ni Kina, ni Sjeverna Koreja, ni Vijetnam, ni Kuba, ni Venezuela, ni Bolivija, ni Zimbabve. Gdje god se marksizam pojavio, uslijedio je ekonomski kolaps, teror i glad.
Dakle, ako je neuspjeh kataklizmičnih razmjera — što u prijevodu znači strašna ljudska patnja — neizbježna ostavština marksizma, zašto ga toliko ljudi — i pogotovo sada, mladih ljudi — brani?
Najčešći odgovor zagovaratelja marksizma je da “oni” — tko god da su “oni”: Lenjin, Staljin, Chavez — nisu zapravo nikada prakticirali marksizam. Svi oni su nekako bili u krivu.
Marksizam se, kako nam kažu, u svojoj srži, radi o dijeljenju onoga što imamo: “Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama”, kao što je to rekao Marx.
Možda vam sve to zvuči dobro. Ali što to doista znači? Tko određuje sposobnost? Tko određuje potrebe?
Odgovor je Država. Vladajuća elita. Pod marksizmom, oni posjeduju svu moć.
Zbog toga je istina ovo: Marksistički diktatori poput Lenjina, Maoa i Pol Pota doista su ispravno shvatili marksizam. Oni su željeli apsolutnu moć i marksizam im je pokazao način da to ostvare.
Karl Marx se nikada nije morao suočiti s posljedicama svojih teorija. Živio je većinu svog života udišući slobodni zrak Londona, živeći od velikodušnosti svog suradnika i patrona Engelsa, koji je, kao što se ispostavilo, naslijedio svoj novac od svog bogatog oca trgovca.
Marx je proveo svoje dane u Sobi za čitanje Britanskog muzeja, istražujući i pišući. Iako je bio opsjednut pojmom “znanstveni”, nikada nije uspio prikupiti podatke kako bi dokazao svoje teorije. Postoji dobar razlog za to: Nije bilo podataka koji bi dokazali njegovu teoriju.
Za sve ono vrijeme provedeno u knjižnici, Marks nije mogao naći bilo kakav dokaz koji bi sugerirao da je kapitalizam — slobodna razmjena dobara i usluga putem tvrtki u privatnom vlasništvu — prolazna faza. Tijekom industrijskog doba, radni uvjeti su se stalno poboljšavali i bogatstvo se širilo. Marx se morao osloniti na zastarjele izvještaje kako bi iznio svoj slučaj. A čak i onda, morao je manipulirati podacima da bi ih prilagodio svojim unaprijed određenim teorijama.
No, Marx doista nije imao interesa za dokazivanje svojih teorija. On je znao da bi se mogle provesti samo upotrebom sile.
On je i to sam rekao. “Naravno u početku, [komunizam] ne može se ostvariti osim uz pomoć najezde despota”, napisao je. Njegovi ciljevi mogli bi se “postići samo nasilnim rušenjem svih postojećim društvenih uvjeta”.
Svi postojeći društveni uvjeti. To je religija, obitelj, osobni posjed, sloboda i demokracija. Sve to bi trebalo nestati kako bi se ostvarila Marxova vizija zemaljskog raja.
Ali budući da se premalo ljudi želi odreći svoje slobode i vlasništva dobrovoljno, stvaranje marksističke države uvijek je zahtijevalo oružje, zatvore i masovna pogubljenja. Marxovi mnogi sljedbenici, od Lenjina nadalje, nikada nisu to smatrali problemom. Neki od njih, poput revolucionarnog dečka s plakata Che Guevare, smatrali su to bonusom.
“Ne trebam dokaze kako bih pogubio čovjeka”, kažu da se hvalisao Che. “Trebam samo dokaz da ga je nužno pogubiti!”
Ako ste još uvijek obožavatelj marksizma nakon svih smrti, patnje i uništenja koje je prouzročio, to je vaše pravo. Ali priznajte da su se ti zločini dogodili. Nemojte se skrivati iza izreke “nikada zapravo nije bio oproban”.
Bio je.
Ja sam Paul Kengor, profesor političkih znanosti na Grove City koledžu, za Prager University.
