“Očajna vremena zahtijevaju očajne mjere”, izjavila je svojedobno Agatha Christie. Kada je u pitanju režim u Iranu, njegov fokus na očajničke mjere postaju preočite, pogotovo u vrijeme kad se već oslabljena istitucija trese pod tsunamijem prosvjeda.
Je li režim napokon došao blizu svoje propasti? Viši dužnosnici s razlogom viču: “Mayday! Mayday!”.
Već mjesecima, iranski ljudi izdržavaju gotovo neprekidne valove besprimjernih anti-režimskih prosvjeda. Gospodarstvo je na rubu propasti, siromaštvo i inflacija su van kontrole, nacionalna valuta je u slobodnom padu, a ukorijenjena nezaposlenost frustrira nade i snove milijuna mladih Iranaca.
Što mogu učiniti mule? Ništa vrijedno pisanja.
Ovaj režim nesposobnih pljačkaša našao se u strateškoj slijepoj ulici. Oni nemaju rješenja. Njihov jedini odgovor na neslaganje naroda bilo je još veće suzbijanje, cenzura i propaganda. Ništa od toga nije urodilo plodom, a svakim danom je sve više i više ljudi izlazilo na ulice.
Nakon što mu nije uspijelo eliminirati oporbu uznemiravanjem, zatvaranjem i pogubljivanjem — uključujući i masakr više od 30.000 političkih zatvorenika 1988. godine — režim troši milijune dolara na kampanju dezinformacija u vezi opozicije i nemira. Prošli tjedan, Facebook, Twitter i Alphabet kolektivno su uklonili više od stotinu računa povezanih s iranskom propagandnom operacijom.
Ironično, taj isti Teheran koji koristi Twitter i Instagram za širenje svoje izmišljotine, istodobno čini sve što može kako bi blokirao platforme društvenih medija prosječnim građanima i na taj način spriječio organiziranje još više prosvjeda. Sada, osim borbe protiv nemira kod kuće — uključujući blokadu aplikacija poput Telegrama — režim mahnito pokušava baciti svoju mrežu cenzure čak i na Sjedinjene Države i Europu.
Teheranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif kontaktirao je Twitter vrlo znakovitim pozivom u pomoć, doslovno preklinjajući tehnološkog giganta da blokira račune za koje kaže da su povezani s protivnicima režima u Tirani, Albaniji, domu najvećeg protivnika Mujahedin-e Khalq (MEK). Izvršnom direktoru Twittera je rekao: “Kako bi bilo da pogledate stvarne botove u Tirani, koji se koriste za podupiranje propagande ‘promjene režima’.”
Ali svatko tko je imalo pametan zna da protivnici režima nisu botovi. To je cijela generacija mladih ljudi bez perspektive, milijuni Iranaca koji žive u siromaštvu i žena koje su umorne od toga da su tretirane kao građani druge klase.
Dužnosnicima režima bilo bi dobro da izvuku svoje glave iz pijeska i čuju prosvjede ljudi na ulicama. Prosvjednici skandiraju “smrt diktatoru” i “dole s velayat-e faqih (apsolutnom klerikalnom vladavinom)”. Oni zahtijevaju temeljite promjene.
To nije bilo prvi put da Zarif i ostali poput njega pokušaju zataškati masovna kršenja ljudskih prava počinjena od ubilačkog režima u Iranu. 2015. godine, izjavio je za američku televiziju: “Mi ne zatvaramo ljude radi njihovog mišljenja”. I godinama se smiješkao i ulizivao kako bi zavarao zapadne zemlje u vezi teheranskog nuklearnog programa.
Kampanje režima na društvenim medijima podsjećaju na Šahovu reakciju na masovne proteste koji su srušili monarhiju s vlasti prije više od četiri desetljeća. Glas iranskog naroda nije bio ušutkan tada, a neće biti niti ovaj put.
Jedinice otpora organizirane od MEK-a na lokalnim razinama su sveprisutne, inspirirajući ljude da se čuje njihov glas u gradovima diljem Irana. Čak je i režim opetovano priznao sposobnost MEK-a da produži, organizira i vodi neprekidni pokret prosvjeda.
Pokret odjekuje unutar zatvora, gdje su deseci političkih zatvorenika poslali inspirirajuće poruke otpora vanjskom svijetu ili pokrenuli štrajkove glađu kako bi prosvjedovali mulama.
Glas ljudi se čuje i u protestu štrajkom vozača kamiona koji ne mogu spojiti kraj s krajem, običnim ljudima koju su pobijesnili kada su saznali da su njihove ušteđevine pronevjerili Revolucionalni čuvari ili diplomcima sa sveučilišta bez mogućnosti zapošljavanja. Danas, skandiranja “smrt Khameneiju” i “smrt Rouhaniju” su uobičajena poput perzijskih slatkiša.
Glas naroda odjekuje u iranskim zajednicama i disidentima s boravištem u SAD-i i Europi. U rujnu, na tisuće iransko-američkih pristaša MEK-a održalo je summit u New York Cityju kako bi podržali prosvjede i pozvali na demokratske promjene.
Teheranovi uznemireni pozivi, pojačani strahom organizirane opozicije i od ustanka iranskog naroda, znak su njihovog očaja i nedostatka rješenja. Povijest nas uči da očajnički pokušaji diktatora da ispravi stvari nisu ništa drugo nego nagovještaj da se nalaze u ozbiljnoj nevolji.
Ali Safavi (@amsafavi) je član Odbora za vanjske poslove Nacionalnog vijeća iranskog otpora (NCRI).
