Dvije hollywoodske glumice izašle su ovaj tjedan s izjavama u kojima objašnjavaju zašto svojim kćerima neće dopustiti gledanje niza klasičnih Disneyjevih animiranih filmova. Kirsten Bell ispravno je istaknula da je Snjeguljicu nekrofilni princ poljubio bez njene suglasnosti i seksualno napastovao njezino truplo. Keira Knightley uzela je na nišan “Pepeljugu” i “Malu sirenu”, žaleći se da obje priče pojačavaju seksističku temu “djevojke u nevolji”.
Pozdravljam obje žene što su ustale u zaštitu svoje djece od ovog vrlo neugodnog materijala. Jedino me strah što naša rasprava o problematičnim crtićima nije došla dovoljno daleko. Postoji nekoliko drugih Disneyjevih filmova koje bi trebalo baciti u pepeljaru povijesti s onima koje su Bell i Knightly već spomenuli. Doista, tvrdio bih da je očigledan slučaj zlostavljanja djeteta ukoliko dozvolite da vaš sin ili kćer gledaju bilo što od sljedećeg:
1) “Pocahontas”
Ja da me ubijete ne mogu shvatiti zašto “Pocahontas” nije zabranjen i zašto svi ljudi uključeni u njegovu produkciju nisu poslani u logore. Ovaj film je bio užasno uvredljiv davno prije nego što ga je predsjednik Trump iskoristio u svrhu rasističkog ismijavanja američke Indijanke, senatorice Elizabeth Warren. “Pocahontas” sadrži izuzetno štetne i retrogradne američko-indijanske stereotipe i duboko zabrinjavajući zaplet Bijelog Spasitelja. Lik Pocahontas nije samo seksualiziran i objektiviziran, već je sveden na zastarjelu karikaturu Indijanke koja pjeva o vjetru i razgovara s drvećem. To nije povijesno točno, što god su vas učili u školi. Umjesto dopuštanja svom djetetu da gleda “Pocahontas”, zašto odmah ne prijeđete na stvar i učlanite ga u nacističku stranku? Ionako ćete dobiti isti rezultat.
2) “Aladin”
Gdje samo početi? Hoćemo li početi raspravu s bliskoistočnim stereotipima, erotiziranim ženskom karakterom ili naslovnim arapskim dječakom koji izgleda i zvuči sumnjivo bijelo? Moj trogodišnji sin gledao je “Aladina” kod svog prijatelja i vratio se kući u suzama. “To je bila euro-kolonijalistička propaganda koja je u potpunosti trivijalizirala i u konačnici izbrisala stvarno životno iskustvo pravih Arapa”, rekao je kroz plač. Bio je u pravu, ali morao sam ga oštro ukoriti jer nije primijetio uznemirujuće i otvoreno specističke načine na koji je film tretirao svoje životinjske likove. I naravno, da ne spominjemo Džina, osobu od boje koji je zatvoren u lampi i prisiljen služiti Aladina doslovno kao rob. Doista, euro-kolonijalistički.
3) “Pinokio”
“Pinokio” je transfobna rijeka bigotne prljavštine koja se spušta niz planinu seksizma i rasizma. Moja kćer gledala je “Pinokija” i smjesta sam je se odrekao. Šteta je već učinjena. Nije bilo ništa što sam mogao učiniti. Obratite pažnju na to kako Pinokio provodi cijeli film žudeći postati “pravim dječakom”. Progresivniji i prosvjetljeniji film poslao bi Pinokija u avanturu kako bi postao poliamorna lezbijka ili androgeni interrodni aseksualac. Umjesto toga, Pinokiju je spol dodijelio njegov poremećeni lutkarski majstor, koji se niti u jednom trenutku nije zapitao, niti je čak razmotrio je li sama ideja “pravog dječaštva” zapravo primitivni filozofski artefakt nazadnog i binarnog doba. Film u cijelosti preskače to pitanje, a mi bi svejedno trebali djeci dopustiti da to gledaju? Radije bih umro.
4) “Kralj lavova”
Iako se radnja odvija u Africi, bijeli glumci posudili su glas gotovo svim likovima. Jedan od rijetkih crnih likova u cijelom filmu je Mufasa i pogodite što se dogodi s njim? Divlje zvijeri ga izgaze do smrti u jednom od najrasističkijih trenutaka u hollywoodskoj povijesti. Obratite pažnju da su divlje zvijeri također crne, što je ne-baš-tako-suptilna referenca bigotnog motiva “zločin crni na crnog”. Gledao sam “Kralj lavova” kad sam bio dijete i osjećao sam se kao da prisustvujem sastanku Klana u Alabami 1930-ih godina. E da, u filmu postoji još jedan istaknuti crni glumac. Whoopi Goldberg svoj glas posuđuje hijeni koja glumi slugu Scara, kojeg igra bijeli britanski glumac. Ruke mi drhte od bijesa čak i u trenutku pisanja ovih riječi. Film bi trebao dobiti oznaku X zbog ksenofobije.
Mogao bih nastaviti ovaj popis, ali to bi uzrokovalo ponovno proživljavanje trauma koje sam doživio prilikom prvog gledanja ovih filmova. Svakako moramo uključiti “Winnie Pooh” zbog svog štetnog prikazivanja ljudi prekomjerne težine i pseudoznanstvenog inzistiranja da je pretilost povezana s konzumacijom šećera. “Priča o igračkama” je problematična jer dječak posjeduje samo rodno-tipične igračke. “Petar Pan”, “Dumbo” i “Knjiga o džungli” su notorno rasistički. “Dama i Skitnica” prikazuje seksualni napad kad dječak-pas ne-konsenzualno poljubi djevojku-kuju dok dijele porciju špageta. “Bambi” šalje zabrinjavajuću poruku o životinjskim pravima. “Mač u kamenu” je 90 minuta toksičke muževnosti. “Tarzan” nam donosi priču o čovjeku koji misli da je majmun, što je očigledan pokušaj ismijavanja i trivijaliziranja tjelesne dismorfije.
Možda jedini prihvatljivi, čak pomalo i progresivni, Disneyjev film je “Grbavac crkve Notre Dame”. U njemu je heteroseksualni bijeli muškarac odvratna, deformirana, krotka zvijer koja je s pravom prognana iz pristojnog društva. Ovo je doista način na koji bi bijeli muškarci trebali biti prikazivani. Kada bi barem svi mogli biti zaključani u crkveni toranj i zaboravljeni. Onda bi možda mi ostali napokon mogli živjeti u miru.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
