Emmanuel Macron, novoizabrani francuski predsjednik, nema djece; njemačka kancelarka Angela Merkel nema djece. Britanska premijerka, Theresa May, nema djece; Talijanski premijer Paolo Gentiloni nema djece; Nizozemski premijer, Mark Rutte, švedski Stefan Löfven, luksemburški Xavier Bettel i prva ministrica Škotske, Nicola Sturgeon — svi nemaju djecu.
Popis se nastavlja… latvijski predsjednik bez djece je Raimonds Vējonis, litavska predsjednica bez djece je Dalia Grybauskaitė, a rumunjski predsjednik bez djece je Klaus Werner Iohannis. I, kao dodatak, Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, također nema djecu i obitelj.
Dakle, da budemo prilično otvoreni: dramatično nesrazmjeran broj ljudi koji donose ozbiljne odluke o budućnosti Europe ne moraju brinuti kako će te odluke utjecati na vlastitu braću, djecu ili unuke u toj budućnosti. Oni nisu dio nekakve obitelji i sva njihova pažnja usredotočena je na jednu dominantnu i svemoćnu društvenu cjelinu kojoj se klanjaju i u potpunosti posvećuju pozornost: Država.
Demografija izgleda problematično. Među domaćim Europljanima, natalitet trenutačno iznosi između 0,2 i 1,1. Europa se ne replicira i, ako se nastavi ovakav trend — prijeti joj nestanak
Brojevi postaju naročito uznemirujući ako uzmemo u obzir sve stariju populaciju, vrlo niske stope rađanja i nemogućnost plaćanja njezinih izdašnih beneficija: što će na koncu biti od Europe?
Zašto je, zapravo, obitelj mrtva ili umire u Europi i na Zapadu?
U zapadnom svijetu, tradicionalna obitelj nastavlja se urušavati i raspadati — svatko tko brani tradicije prošlosti (300.000 godina prethodno zabilježene usmene i pisane povijesti) se ismijava i marginalizira dok odustajemo od nade i prepuštamo se očaju budućnosti bez obitelji ili vrijednosti koje ona predstavlja. Zauzimanje za obitelj nema gotovo nikakvog odjeka u biračkom tijelu i, u najboljem slučaju, izgleda nostalgično, a u najgorem retrogradno.
Da li se ipak radi o nećem mnogo ozbiljnijem? Da, propadanje obitelji potkopava samu civilizaciju.
Već 1930. godine, Christopher Dawson, katolički povjesničar u Oxfordu, oplakivao je u svojoj knjizi “Patrijarhalna obitelj u povijesti” (The Patriarchal Family in History), kako je propast porodice, koja je počela još u vrijeme renesanse, dosegla točku bez povratka. Svojom dalekovidnošću nagovijestio je ono što danas konkretno doživljavamo.
A zašto je etatistička/globalistička politička kultura tolika neprijateljski raspoložena prema obitelji?
Kriza obitelji nije samo rezultat izmijenjenih seksualnih običaja ili feminističke ideologije, iako su joj oni pridonijeli. Porodica je izgubila svoj društveni značaj zato što je postala prijetnja Državi. Kao preteča i osnovna životna jedinica, ona prethodi državi i uvijek drži u ravnoteži svoje interese.
No, u posljednjih pedeset godina, socijalna država učinila je sve što je bilo u njezinoj moći da je razbije. Razdvajanjem obitelji, poticanjem razvoda, podržavanjem pobačaja, zajednica bez oca i izgradnjom zavisnosti od države, ona nije samo skršenih ruku promatrala propast obiteljske strukture: ona je bila aktivni sudionik i primarni uzrok tog teškog stanja.
Kao što je jedan stručnjak primijetio: “Država je postala glavom obitelji; posljedica je ta što je sada obitelj uistinu zastupnik, rob i služavka Države.”
Sa svakom novom generacijom, čini se kako svjedočimo daljnjoj evisceraciji obitelji. Atomozirana i akulturirana, obitelj više nije prepoznatljiva, čak i tamo gdje još uvijek postoji. Vidjeli smo potpunu politizaciju filijalnih pobuna, osobito u Europi.
Same nacije nisu više zbirka svojih mnogobrojnih obitelji, već su postale dio centraliziranog Babilona, poznatijeg pod imenom Bruxelles, sindikalizirana funkcionalna država iznad svih država.
G. K. Chesterton jednom je primijetio da obitelj drži pod kontrolom moć države i da bi njezino slabljenje moglo dovesti do gubitka slobode. On je rješenje vidio u manjoj državi i sustavu pluralnih društvenih obveza, koje ne ugrožavaju jedna drugu.
Nizozemski anti-revolucionarni premijer, Abraham Kuyper, koji je i sam imao veliku obitelj, na prijelazu prošlog stoljeća nazvao je to sferom suvereniteta i vidio sve strukture društva — obitelj, ekonomiju, škole, zajednice i državu u ravnoteži — pod suverenim Bogom i svakog u svojoj vlastitoj domeni.
U ovom trenutku, religija je zasigurno relativizirana i u potpunosti privatizirana, ako se još uopće prakticira u Europi. Takozvane birokratske elite ili “stručnjaci” u vladi i obrazovanju (novo visoko svećenstvo) određuju svu politiku — uključujući one koje utječu na obitelji. Kao rezultat njihovih politika, obitelj je žrtva tog kulturnog rata.
Obitelj se ne nalazi samo pod napadom, ona se sustavno iskorjenjuje. Pogledajte ponovno brojke. Prije nekoliko desetljeća, sociolozi Peter Berger i njegova supruga Brigitte, napisali su “Rat protiv obitelji” (The War on the Family). Ona je oplakivala “strašnu sumnju da lijekovi koje preferiraju stručnjaci zapravo mogu biti dio problema.”
Drugim riječima, ako zanemarimo isticanje posredničke strukture obitelji, mi smo ubili bebu. Doista, buržoaske obitelji su, između ostalog, izvor stavova — usudit ću se reći vrlina — individualnosti, privatnosti, poduzetništva, štedljivosti, discipline i ispravnosti, koji su sinonimi za zapadne vrijednosti i modernizaciju.
Kako možemo obnoviti kulturu usprkos takvog otvorenog neprijateljstva?
Reprodukcija.
Voljeti život znači uvidjeti i multiplicirati dar života. Mjesto na kojem se to događa je obitelj. Sam Aristotel je poučavao da obitelj predstavlja prirodu u svojoj najčišćoj manifestaciji. Rekao je: “Obitelj je osnovna stanica cjelokupnog ljudskog društva, primarna zajednica ljudskih bića.”
Europa današnjice mora se odmaknuti od svog zlatnog idola etatizma koji ubija obitelj i prigrliti mudriji set normi, sastavni dio svoje prošlosti, kako bi njezini lideri ponovno uzdigli vrijednosti ljudske obitelji, prije nego što bude prekasno i zauvijek nestane.
Amerika, koja vodi borbu s istim silama, još im uvijek nije u potpunosti podlegla. Njezina stopa nataliteta je sada na najnižim razinama u njezinoj dugoj povijesti i iznosi samo 59 rođenih na 1000 žena. No, tamo gdje je Europa zadavljena, Amerika je tek ozbiljno onesposobljena. Ona ne bi smjela kopirati Europu.
Reprodukcija, čini se, više nije popularna; ljudi odgađaju ili napuštaju ideju zasnivanja obitelji jer žele vlastite karijere i vide sve veće troškove u podizanju djece. Neki nemaju povjerenja u našu budućnost; dok drugi više vjeruju planetu i njegovom okolišu nego ljudskoj vrsti.
Odgovornost podizanja djece i izgradnja trajnih međugeneracijskih obitelji polako isparava, budući da ima sve manje i manje zainteresiranih.
U 17. stoljeću, politički ekonomist Jean Bodin tvrdio je da su “ljudi jedino bogatstvo”. Sama logika sugerira da se nacije, osobito Europa, uostalom i sama civilizacija, moraju brojčano ojačati.
Bez obitelji, ontološki i fizički, na latinskom: ut cedant in nihilum.
Članak je izvorno objavljen na Breitbart.com, 22.7.2017.
