U isto ovo vrijeme svake godine bavimo se s višestrukim novinskim člancima koji nam objašnjavaju kako bi se trebali nositi sa svojim rasističkim konzervativnim rođacima na Dan zahvalnosti. Ti članci, po mom mišljenju, u potpunosti promašuju poantu. Ne bismo se trebali baviti s našim rasističkim konzervativnim rođacima na večeri povodom Dana zahvalnosti jer ne bismo uopće trebali imati večeru povodom Dana zahvalnosti.
Dan zahvalnosti je patrijarhalni ritual u kojem bijeli muškarci i njihovi podređeni bračni robovi obilježavaju masovno pogubljivanje autohtonih ljudi konzumiranjem živog mesa nedužnih životinja. Iskreno, šokantno je da bilo koja pristojna osoba još uvijek slavi ovaj “praznik” 2018. godine, ali pretpostavljam da je to za očekivati. Većina ljudi danas ima ‘crtićku’ ideju o povijesti. Kad bismo imali zreliju i slojevitiju perspektivu shvatili bismo da su pilgrimi bili gomila lopovskih, genocidnih demona punih boleština koji nisu ostvarili apsolutno ništa vrijedno spomena. Mogli biste reći da su osnovali i izgradili civilizaciju, što izgleda pomalo zgodno. Ali što onda? Što je ova civilizacija ikad uradila za mene osim što mi je dala sve?
Dan zahvalnosti je nasilje. To je čin agresije protiv Indijanaca, očito, ali ne zaboravimo na purice. Te prekrasne životinje imaju vlastite obitelji i snove. Nešto mi govori da njihovi snovi ne uključuju ubijanje i konzumiranje od strane bijesne skupine bljedolikih mesoždera. Dan zahvalnosti također ovjekovječuje mit o “obiteljskoj večeri”, koja je sama po sebi stoljećima držala žene u ropstvu.
Samo razmislite kako se odvija prosječna večera na Dan zahvalnosti prema onome što sam pročitao u udžbeniku rodnih studija: Skupina bosonogih žena danima je zaključana u kuhinji i prisiljena pripremati raskošnu gozbu za svoje dominantne muževe. Svi muškarci piju viski i puše cigare u dnevnoj sobi dok se smiju onim nedovoljno plaćenim zaposlenicima koje su otpustili netom prije blagdana. Kad se konačno hrana našla na stolu, muškarci je trpaju u sebe dobacujući homofobne i etnocentrične uvrede. Potom se povlače u podrum kako bi uživali u rasističkim šalama dok žene peru posudu i ponizno odlaze u krevet na počinak. Studije pokazuju da se većina obilježavanja Dana zahvalnosti odvija upravo na ovaj način. To je u suštini Služavkina priča, ali s umakom.
Kao tolerantan i prikladno preplavljen krivicom bijeli čovjek, odavno sam odustao od takvih vrsta “proslava”. Umjesto toga, pozivam 20-tak svojih najbližih manjinskih prijatelja u svoju kuću kako bi me vrijeđali tri sata. Na taj način dajem marginaliziranim ljudima šansu da izraze svoje frustracije, a sebi podsjetnik da sam šljam i da su moji preci bili pošast ove Zemlje. Večer završavamo dijeleći zajedničku zdjelu veganskog jogurta. To je lijepa tradicija i jednostavno ne razumijem zašto nije ulovila korijene diljem zemlje.
Pa, pretpostavljam da prosječna bijela osoba nije prosvijetljena kao moja malenkost. To je razlog zašto bi vlada trebala inzistirati na tom pitanju. Dan zahvalnosti treba ukinuti. Vrijeme je da se maknemo od ovih primitivnih običaja.
