Prošli tjedan, prišla mi je članica moje ortodoksne židovske zajednice kako bi mi ispričala priču. Mnoge žene iz zajednice vježbaju u teretani ekskluzivnoj samo za žene. Teretana je uspješna; njezini glavni korisnici su religiozne žene koje ne žele da u njih bulje muškarci ili da ih vide u različitim stadijima razodjevenosti.
Prema članici zajednice, ovog mjeseca, transrodna žena — biološki muškarac koji pati od rodne disforije — došla je u teretanu. Ovaj muškarac, koji je zadržao svoja biološka svojstva, potom je ušao u svlačionicu i nastavio s razodijevanjem. Kad mu je uprava rekla da može koristiti privatnu svlačionicu, on je odbio taj prijedlog i priopćio kako je on žena i da se može skidati ispred svih ostalih žena.
Desilo se ono predvidljivo: Mnoge stvarne biološke žene počele su poništavati svoje članstvo. Kad se uprava obratila ljudima na višoj instanci, jednostavno im je rečeno da bi inzistiranje na upotrebljavanju privatne svlačionice ili odbijanje članstva muškarcu moglo podvrgnuti tvrtku sudskom sporu i mogućem bojkotu. Stoga će teretana jednostavno morati izgubiti svoju glavnu klijentelu jer muškarac s mentalnim poremećajem vjeruje kako ima pravo razodijevati se pred ženama.
Kao što se ispostavilo, doista postoje posljedice u javnoj politici što se tiče pitanja transrodnih zamjenica. Sva ta pitanja u javnoj politici okreću se oko središnjeg pitanja: Može li subjektivna percepcija nadići objektivnu opservaciju? Ukoliko je odgovor ‘da’, tiranija pojedinca postaje dio svakodnevice. Svi mi se moramo pokloniti pred subjektivnim željama, potrebama i strastima ljudi koji zahtijevaju posebnu zaštitu od stvarnosti života. Moramo reeducirati generacije ljudi da ignoriraju znanost u korist osjećaja. Moramo zavrnuti ruku pojedincima da okrenu leđa ključnim sastojcima njihove moralnosti u ime osjećajnosti.
Nisu samo žene te koje žele izbjeći nedolično izlaganje. To su i liječnici. Uzmite, na primjer, članak u New York Timesu objavljenom ovaj tjedan kojeg je napisala transrodna žena po imenu Andrea Long Chu. Članak, pod naslovnom “Moja nova vagina neće me učiniti sretnom”, tvrdi da bi “operacija preraspodjele spola” — grubo pogrešni eufemizam, s obzirom na to da se spol ne “dodjeljuje”, osim biološki — trebala biti svima dostupna jednostavno na temelju želje. Chu priznaje da njegova nova vagina nije zapravo vagina, već “rana” i da će “zahtijevati regularnu, bolnu brižnost održavanja”. Chu priznaje da se njegova disforija “napuhala od kad sam počeo tranziciju”. Chu priznaje: “Nisam bio suicidalan prije tretmana hormonima. Sada često jesam.” Ipak, kaže Chu, trebali bi mu dati transrodnu operaciju jednostavno na temelju želje. “Načelo neškodljivosti je povrijeđeno u samom njegovom promatranju”, navodi Chu. “Njegova istinska svrha nije zaštita pacijenata od ozljede, već instalacija medicinskog stručnjaka kao malog kralja nečijeg tuđeg tijela.”
U međuvremenu, Twitter je ovaj tjedan najavio da će nastojati banirati one koji “misgender” ili “deadname” transrodne osobe. Drugim riječima, ako primijetite da su Chelsea Manning ili Caitlyn Jenner muškarci ili ako upotrijebite imena “Bradley” ili “Bruce” u odnosu na gore navedene transrodne osobe, Twitter vas može banirati zbog “ponovljenih i/ili nekonsenzualnih kleveta.” Dakle, pridržavat ćete se subjektivne samoodređenosti ili ćete biti cenzurirani. Twitter je nedavno banirao ljevičarsku feministicu samo zbog toga što je napomenula da je spol biološki i da muškarci ne mogu postati žene.
I tu priča ne prestaje. Kao što izvješćuje Walt Heyer iz Federalista, slučaj razvoda u Teksasu sad suprotstavlja majku koja odijeva svog šestogodišnjeg sina, Jamesa, kao djevojčicu i naziva ga “Luna”, nasuprot Jamesovog oca, kojeg ona optužuje za zlostavljanje djece zbog odbijanja tretiranja Jamesa kao djevojčice. Heyer izvješćuje: “Ona također traži od njega da plati posjete djeteta terapeutu koji utvrđuje transrodnost i transrodne medicinske prepravke, koje mogu uključivati hormonalnu sterilizaciju počevši od dobi od osam godina.” James, kako se ispostavlja, preferira ime James i želi da ga njegov otac tretira kao dječaka. To ne zaustavlja mamu. Odbijanje pokoravanja procjeni šestogodišnjaka — ili u ovom slučaju, šestogodišnje mame — moglo bi značiti gubitak djeteta u svijetu u kojem tretiramo spol kao rastezljivu stvar.
Postoje posljedice namjernog prepravljanja osnovne biologije u stvarnom svijetu i zamjene objektivnosti subjektivnošću. To znači prepravljanje poslovnih operacija, školskih programa, standarda liječenja, pravila cenzure, pa čak i roditeljstva. Simpatija prema onima koji pate od rodne disforije je očigledno ispravna — nitko ne želi naškoditi ili namjerno ciljati na transrodne ljude. Ali suosjećanje prema mentalnom poremećaju ne bi smjelo nadilaziti objektivnu stvarnost niti suprotstavljene prioritete temeljene na toj objektivnoj stvarnosti. “Carevo novo ruho” nije priča o prekrasnoj osjećajnosti stanovništva educiranog na subjektivnim željama vladara udobno smještenog u svojoj skrojenoj samoodređenosti. Neistina se raspada na svjetlu dana, bez obzira koliko smo suosjećajni prema onima koji je žele održati — osim ako ta sila ne postane dijelom svakodnevice.
