Kao i svaka racionalna osoba, bio sam užasnut pričom o majci koja pokušava prisiliti svojeg 6-godišnjeg sina da bude transrodni. Njezin bivši suprug, otac djeteta, želi ga spasiti iz kandži njegove majke i šarlatanskog “terapeuta za spolnu tranziciju” kojeg je ova unajmila. Doista, otac je zakonski obvezan ponuditi dječaku opciju nošenja haljina i suzdržati se od toga da mu govori o biološkoj stvarnosti ljudske seksualnosti.
Onako usput, dječak “želi” nositi odjeću za djevojčice i odazivati se na ime Luna, umjesto na svoje pravo ime, James, samo kad je u društvu svoje majke. U bilo kojem drugom okruženju, savršeno je zadovoljan biti normalan dječak koji radi normalne dječačke stvari. Unatoč tome, njegova majka nastavlja s njegovom tranzicijom i može čak započeti s postupkom hormonske sterilizacije unutar sljedeće dvije godine. Cijela situacija je zastrašujuća. Mogu se samo moliti da će se jednog dana u našoj civilizaciji ponovno uspostaviti razum i da će, na taj dan, svi doktori i roditelji koju su djeci nametnuli rodnu konfuziju biti poslani u zatvor zbog zločina zlostavljanja djece. No, bojim se da se nalazimo prilično daleko od tog cilja, a stvari bi se mogle još pogoršati prije nego što postanu bolje.
Ovaj slučaj je grozan i duboko uznemirujući. Mi gledamo u stvarnom vremenu kako se mentalna bolest može poticati kod djeteta. Navodno se ovaj siroti dječak još uvijek opire tim naporima, ali niti jedno dijete ne može dovijeka izdržati ovakvu vrstu manipulacije i eksploatacije. Ako će majčina strana odnijeti pobjedu, dječak će vjerojatno biti osuđen na doživotnu, ili barem dugogodišnju, zbunjenost i očaj. Nije iznenađenje da je “rodna fluidnost” sve češća kod mladih ljudi. Ova nova realnost se nije materijalizirala niotkuda, neočekivano. Postoje moćne sile u našoj kulturi — medicinskoj industriji, akademiji, sudovima i mnogim obiteljima — koje imaju namjeru stvaranja generacije zbunjenih, dezorijentiranih i mentalno bolesnih ljudi.
U racionalnijim vremenima, bilo je opće poznato da su djeca nevina i ignorantska. Ona ne znaju mnogo o svijetu ili sebi samima. Ona trebaju smjernice, jasnoću, upute. Također se shvaćalo da djeca imaju prekrasnu i aktivnu maštu. Dječak može tvrditi da je zmaj, pirat ili dinosaur. Možda će čak tvrditi i da je djevojčica. Sve te tvrdnje jednake su u njihovom odnosu sa stvarnošću i ozbiljnosti s kojom bi ih trebali razmotriti. Roditelji bi dozvolili svojoj djeci da žive u svojim svjetovima mašte, ali bi ih povukli natrag i ponovno ih utemeljili u stvarnosti ako bi te maštarije postale tjeskobne ili zbunjujuće za dijete. Nije postojao problem “rodne disforije”. Nije bilo stvari poput “transrodnog djeteta”. Djeca su bila samo djeca, a tako su bila i tretirana, odgajana i poučavana.
Jesu li roditelji, liječnici i učitelji izgubili iz vida ove realnosti? Zar doista ne razumiju na koji način djeca funkcioniraju? Jesu li doista tako glupi i tako ludi da iskreno vjeruju kako trogodišnji dječak komunicira nekakvu misterioznu i nevidljivu stvarnost kad tvrdi da je djevojčica? Mislim da u današnjem svijetu doista postoji mnogo glupih i ludih ljudi, ali ne mislim da je ovo samo slučaj gluposti i ludosti. Mislim se ovdje radi o mnogo podmuklijim stvarima.
Još uvijek svi znaju da su djeca nevina i ignorantska, ali neki pokušavaju iskoristiti tu činjenicu. Mladi James je žrtva eksploatacije, ne samo gluposti. Postoje određeni ljudi u našem društvu — neki od njih su roditelji, neki liječnici, neki suci — koji vide mladenačku nevinost kao priliku. Njima su djeca savršeni pokusni kunići u velikom društvenom eksperimentu kojeg su poduzeli. Krajnji je cilj stvaranje radikalne ljevičarske utopije. Ako to znači uništavanje nekoliko djece ili deset milijuna djece, neka bude. To je, u njihovim mislima, cijena vrijedna plaćanja.
