Ranije ovog mjeseca, feministica se u britanskom GQ magazinu pitala je li moguće biti “feministica” i još uvijek “slušati hip-hop”. Ima pravo biti skeptična — neke (iako zasigurno ne sve) rap pjesme su septičke jame seksizma i vulgarnosti koje veličaju silovanje i seksualne napade. Za društveni pokret koji je postao sve kreativniji u izvorima ugnjetavanja koja opravdavaju njegovo postojanje, feminizam posvećuje relativno malo vremena kritiziranju mainstream umjetnika čije pjesme uključuju takve poetične stihove poput: “I beat my b**** up in the street” ili “I even make the b*****s I rape c**.”
Rap umjetnici i neki od prostijih elemenata u široj hip-hop kulturi, djelomično se opravdavaju od viktorijanskih standarda feminizma trećeg vala. Nije da feministice nisu osudile seksizam u hip-hopu — jesu, iako samo usputno — no, otvorena, nerazblažena mizoginija u nekoj rap glazbi čini se kako izbjegava širi radar pokreta koji je proveo veći dio desetljeća vrišteći zbog šačice redaka u opskurnoj, kavalirskoj božićnoj pjesmi iz 1949. godine.
Intersekcionalne obveze kampuskog feminizma spriječile su pokret od nišanjenja na ekscese hip-hop kulture. Dvostruki standard je jasan: da je kojim slučajem Garth Brooks objavio singl koji bi uključivao i jednu rečenicu napunjenu seksizmom poput bilo koje linije u standardnoj pjesmi DMX-a, bio bi zauvijek uklonjen iz pristojnog društva. Svatko je, u osnovi, svjestan toga — čak i oni koji stvaraju inventivne isprike za patologiju u hip-hop muzici i ekscese njegove prateće kulture optužujući konzervativce zbog toga što su ih primijetili.
Diktati njihovog međusobnog savezništva zahtijevaju od feministica izricanje niza pokroviteljskih i bigotnih laži o grafičkom i uvredljivom jeziku u rap glazbi. Feministice, kao i intersekcionalna teorija koja podržava njihovu ideologiju, pretpostavljaju da takav jezik predstavlja širu afroameričku kulturu. Primjenjivanje nadzora na rap kulturu, prema pravilima intersekcionalnosti, značilo bi počinjavanje kardinalnog grijeha protiv “potlačene” manjine, što stavlja ekscese hip-hop kulture van kritika čak i onih najtvrdokornijih feminističkih zanovijetala. Ipak, pretpostavka da je kritiziranje fetišizacije silovanja i napada u nekim kutevima rap kulture istodobno optužnica protiv svih Afroamerikanaca čini se grozno rasistička.
Postoje sile u kulturi koje osiguravaju da ovakva vrsta kritike ostaje verboten. Kolumna Stereo Williamsa u Daily Beastu početkom godine osudila je kritičare hip-hopa, sa svim uobičajenim “budnim” tropama — tvrdnjama da je želja za “respektabilnošću” rasistička, sugeriranjem kako su crnci koji se ne drže uredno niza ideoloških ortodoksija izdajnici svoje rase i svih ostalih standardnih prizivanja akademskih složenica poput “crnila”.
Gosp. Williams dodaje nužna upozorenja (“Naravno, muzika se ne nalazi iznad opravdanih kritika”), ali do vremena kad napokon iznese te kvalifikatore, svima postaje jasno da je najbolje ne kritizirati hip-hop u strahu od poticanja Williamsovog ‘pisanog gnjeva’: “Kriticizam hip-hopa koji dolazi s desne strane je direktna optužnica protiv crnačke kulture: Crni ljudi su izgubili svoj put, a ova sirova glazba je glavni krivac. Ona je razumljivo popularna jer se hrani retorikom ‘podigni samog sebe’ koja umanjuje ugnjetavanje crnaca dok ga istodobno opravdava.”
Nitko ne pripisuje krivnju nikome, barem ne u ovom članku — da li opažanje rasprostranjenog seksizma u nekim kutevima rap kulture znači umanjivanje “ugnjetavanja crnih ljudi”? Da li činjenica da povijesna diskriminacija oslobađa neke članove društva od odgovora na ozbiljna pitanja o sadržaju njihove umjetnosti? Nije čudno što feministice bježe od takvih pitanja — jedina stvar koja je za feministice trećeg vala gora od patrijarhije jest remećenje intersekcionalnog poretka.
Međutim, “Baby, It’s Cold Outside”, je mnogo lakši cilj. Nema veze što je vjerojatno najpoznatija obrada ovog romantičnog dueta u izvedbi par afroameričkih pjevača — verzija Elle Fitzgerald je neporecivo “respektabilna”, stoga, prema logici Stereo Williamsa, nije autentično “crna”! Uostalom, respektabilnost je svojedobno bila “raison d’être Billa Cosbyja”, Williamsovim riječima, stoga respektabilnost kao vrijednost nužno mora ići putem Cosbyjeve reputacije.
Pjesmu su kao klasik prigrlili Amerikanci svih boja, što ju je napravilo daleko lakšim stupom za bičevanje za mrgude modernog feminističkog pokreta nego otvoreno mizoginična retorika u nekim rap pjesmama. Očigledno, pretpostavka Božićnog klasika da su spolovi komplementarni, njegova glorifikacija kavalirstva i inkluzija danas zastarjele kulturne reference na alkohol, danas je daleko heretičnija prema svetim dogmama feminizma trećeg vala od riječi koje otvoreno odobravaju silovanje i napad.
Pripremite se za još jednu zimu s otrcanim i umornim lekcijama kampuskih radikala o svim zlima božićnih klasika — ali nemojte zadržati dah u čekanju da se istom silinom odreknu Eminema ili Jay-Z-ja.
