Kad uspoređujemo zločine religije i zločine ateizma, važno je primijeniti dosljedan standard. Filozof Daniel Dennett oslanja se na takav standard u svojoj knjizi Breaking the Spell. On predlaže da se religija prosuđuje po svojim posljedicama ili, kako Biblija kaže, “po njezinim plodovima ćete ih znati”. Dennetta nije previše briga jesu li osnivači religija priželjkivali te posljedice ili predstavljaju li one njezine najviše vrijednosti. “Istina je da su religiozni fanatici rijetko, ako ikada, inspirirani ili vođeni najdubljim i najboljim načelima tih vjerskih tradicija. Pa što? Terorizam Al-Qaede i Hamasa još uvijek je odgovornost islama, a podmetanje bombi u klinike za pobačaj je još uvijek odgovornost kršćanstva.” Sve to je u redu. Prihvatimo Dennettov standard. No, po ovom istom kriteriju, milijuni ubojstava koja su počinili Staljin, Hitler i Mao — da ne spominjemo ona koja su počinili “manji” tirani — sve to je odgovornost ateizma.
No, Steven Weinberg želi i ovce i novce. Weinberg očigledno vjeruje da zločini religijskih režima odražavaju pravo lice religije, dok zločini ateističkih režima odražavaju iskrivljenje ateističkog duha racionalnog i znanstvenog istraživanja. Po Dennettovim standardima, ovo je eskiviranje. Ako kršćanstvo mora odgovarati za Torquemadu, ateizam mora odgovarati za Staljina. Isto tako, ako obični kršćanin koji nikad nije nikog spalio na lomači mora snositi nekakvu odgovornost za ono što drugi samozvani kršćani rade u ime vjere, onda ateisti koji sebe smatraju osjećajnijim, nježnijim tipom ne dobivaju odrješenje zbog strašnih patnji koje su njihova uvjerenja prouzročila u nedavnoj povijesti. Weinberg koristi transparentni trik koji kršćanstvo smatra odgovornim za sva zla koja su učinjena u njegovo ime, dok istodobno traži rehabilitaciju sekularizma i ateizma za još gore zločine koji su počinjeni u njihovo ime.
Slično tome, Sam Harris pokušava odriješiti ateizam navodeći da su i Staljinizam i Maoizam bili “tek nešto više od političke religije”. Christopher Hitchens je također koristio slične argumente, sugerirajući da se zbog želje Staljinista i Maoista da zamijene religiju te ideologije također moraju smatrati zamjenskim religijama. Je li religija sad odgovorna ne samo za svoje zločine, već i za zločine koje su počinili ateisti u ime ateističkih ideologija?
Što se tiče nacizma, Harris piše da je “mržnja prema Židovima u Njemačkoj … izravna baština srednjovjekovnog kršćanstva.” Doista, “holokaust je označio kulminaciju … dvjesto godina kršćanskog bijesa prema Židovima.” Dakle, “svjesno ili ne, nacisti su bili agenti religije.” Ateističke web stranice rutinski tvrde da je Hitler bio kršćanin jer se rodio kao katolik, da se nikad nije javno odrekao svog katolicizma i da je u Mein Kampfu napisao: “Braneći sebe protiv Židova, borim se za djelo Gospodnje.”
Koliko su uvjerljive ove tvrdnje? Hitler je rođen kao katolik isto kao što je Staljin rođen u ruskoj pravoslavnoj vjeri, a Mao odgajan kao budist. Ove činjenice ne potvrđuju ništa, pošto mnogi ljudi odbijaju svoj vjerski odgoj, kao što su to činila i ova trojica. Od svojih ranih dana, piše povjesničar Allan Bullock, Hitler “nije imao vremena za katolički nauk, smatrajući ga religijom prikladnom samo za robove i prezirući njegovu etiku.” Kako onda možemo gledati na Hitlerovu tvrdnju da je u izvršavanju svog antisemitskog programa on bio instrument božanske providnosti? Tijekom uspona na vlast, Hitler je trebao podršku njemačkog naroda — bavarskih katolika i pruskih luterana — i kako bi to osigurao povremeno je koristio retoriku tipa “Ja radim Gospodinovo djelo”. Tvrditi da ovo čini Hitlera kršćaninom znači brkati politički oportunizam s osobnim uvjerenjima. Hitler je u Mein Kampf sam rekao da se njegove izjave u javnosti moraju shvatiti kao propaganda koja nema veze s istinom, već su osmišljene kako bi utjecale na masu.
Nacistička ideja arijskog Krista koji koristi mač kako bi očistio zemlju od Židova — ono što je Hitler svojevremeno nazivao “pozitivnim kršćanstvom” — bila je očigledno drastično odstupanje od tradicionalnog kršćanskog razumijevanja i kao takva je osuđena od pape Pija XI u to vrijeme. Štoviše, Hitlerov antisemitizam nije bio religijski, već rasni. Židovi nisu bili proganjani zbog svoje religije — mnogi njemački Židovi bili su u potpunosti sekularni u svom načinu života — nego zbog svojeg rasnog identiteta. To je bilo etnička, a ne vjerska oznaka.
Možemo vidjeti razliku promatrajući stavove prema Židovima u srednjovjekovnoj Europi. U Španjolskoj 15. stoljeća, Židov je mogao izbjeći kršćanski progon jednostavnim preobraćenjem u kršćanstvo. Ferdinand i Izabela se nisu protivili boravku etničkih Židova u Španjolskoj; oni su se protivili prakticiranju judaizma jer su željeli biti u cijelosti katolička zemlja. S druge strane, Hitlerov prigovor Židovima nije bio vjerski. Židov nije mogao pobjeći iz Auschwitza s izjavom: “Neću više prakticirati judaizam”, “Ja sam ateist” ili “Preobratio sam se na kršćanstvo”. To Hitleru nije značilo ništa jer je vjerovao da su Židovi inferiornog rasnog podrijetla. Njegov je antisemitizam bio sekularni.
Hitlerovi razgovori za stolom, razotkrivajuća kolekcija Führerovih privatnih mišljenja prikupljenih od bliskih suradnika tijekom ratnih godina, prikazuju Hitlera kao obijesno antireligijski nastrojenu osobu. Kršćanstvo je nazvao jednom od velikih povijesnih “pošasti” i rekao o Nijemcima: “Budimo jedini ljudi koji su cijepljeni protiv ove bolesti.” Obećao je da će “prostaštvom uništiti kršćanstvo”. Zapravo, okrivio je Židove zbog izuma kršćanstva. Također je osudio kršćanstvo zbog njegovog protivljenja evoluciji. Hitler je zadržao poseban prezir za kršćanske vrijednosti jednakosti i suosjećanja, koje je smatrao slabostima. Hitlerovi glavni savjetnici — Goebbels, Himmler, Heydrich i Bormann — bili su ateisti koji su mrzili religiju i nastojali su iskorijeniti njezin utjecaj u Njemačkoj.
Neki ateistički pisci poput Christophera Hitchensa nastojali su gurnuti Hitlera u religijski kamp ukazujući na nacizam kao “kvazi-poganski fenomen”. Hitler je možda bio politeist koje je obožavao poganske bogove, kažu ovi pisci, ali politeizam je i dalje teizam. Ovaj argument ne prepoznaje razliku između drevnog paganizma i modernog paganizma. Istina je da su se Hitler i nacisti snažno oslanjali na drevne arhetipove — uglavnom nordijske i teutonske legende — kako bi svojoj viziji dali mističnu auru. No, to je bio sekularni misticizam, a ne religijski misticizam. Drevni germanski narodi vjerovali su u svoje poganske bogove. Hitler i nacisti su se, međutim, oslanjali na drevne mitove u modernom obliku koje su im pružili Nietzsche i Wagner. Za Nietzschea i Wagnera, istinitost drevnih mitova nije bila upitna. Wagner nije više vjerovao u skandinavskog boga Wotana nego što je Nietzsche vjerovao u Apolona. Drevni mitovi su bili važni Hitleru i nacistima jer su mogli dati dubinu i značenje njihovoj sekularnoj rasnoj zamisli svijeta.
Dinesh D’Souza je konzervativni politički komentator, autor i filmaš. Ovo je isječak iz njegove knjige “What’s So Great about Christianity” koju možete kupiti na Amazonu.
