Svim ovisnostima — bilo o drogama, alkoholu, kockanju, seksu ili cigaretama — vrlo je teško pobjeći.
Međutim, postoji jedna ovisnost kojoj je vjerojatno teže pobjeći od bilo koje druge, djelomično iz razloga što se čak i ne smatra ovisnošću. To je ovisnost o socijalnim povlasticama, ovisnost dobivanja nečega za ništa.
Jedna o indikacija moći ovisnosti o povlasticama jest činjenica da dok veliki broj ljudi dobrovoljno odustaje od droga, alkohola, kockanja, itd. — gotovo uvijek uz velike bolove — malo njih se odriče ovisnosti o povlasticama. Za većinu radno sposobnih ljudi koji primaju gotovinske isplate, bonove za hranu, besplatno ili subvencionirano zdravstveno osiguranje i druge socijalne beneficije, pomisao na odricanje bilo koje od njih i njihovo samostalno financiranje vlastitim, teško zarađenim novcem, jednako je teško kao i alkoholičaru odustajanje od alkohola.
Političari to vrlo dobro znaju, zbog čega je gotovo nemoguće ikad srezati te povlastice. A to, naravno, ljevica posebno dobro zna, što je razlog zašto ljevica gotovo uvijek pobjeđuje u raspravi oko povlastica. Nju podupire svaki Amerikanac koji je korisnik tih prava, a mnogi koji trenutačno nisu korisnici tih prava željeli bi to postati.
Osim ideologije, to je razlog zašto ljevica konstantno pokušava proširiti te povlastice. Što ih više ljudi prima državne beneficije, to više ljudi glasa za ljevicu.
U tom smislu, ljevica bi se u svakoj zemlji — Demokratska stranka u slučaju Amerike — trebala doslovno smatrati dilerima droge. Gotovo svaki Amerikanac kojem se daju besplatne povlastice postaje ovisnik koji se sve više i više oslanja na tog dilera, što je upravo ono što ljevica i traži.
Kao što smo primijetili na početku, jedan razlog zašto je ovisnost o povlasticama toliko moćnija od drugih, jest taj što se ne smatra ovisnošću. Kao rezultat toga, mali broj ovisnika se smatra takvima. Zašto bi onda bilo tko tražio liječenje? Za ovisnika o povlasticama, primanje povlastica je toliko prirodno i neosporno kao i disanje zraka. Zrak je besplatan, a takve su i povlastice.
Drugi razlog zašto je ovisnost o povlasticama jedinstvena među ovisnostima jest taj što vrlo malo ovisnika o drogi, alkoholu ili kocki vjeruje da im se duguje droga, alkohol ili plaćanje njihovih kockarski dugova. Ovisnici o povlasticama, s druge strane, vjeruju da im društvo duguje svaku povlasticu koju primaju — a često i više od toga. Sama riječ “povlastica” ispoljava poruku da primatelj ima pravo na beneficije. Dakle, postoji moralna komponenta za ovisnike o povlasticama koja ne postoji kod drugih ovisnika (osim za ovisnike o opijatima, koji trpr bolove; tim pacijentima se doista duguju sredstva za ublažavanje boli, a društvo je nemoralno jer im ne dopušta da ih primaju).
Ne samo da ovisnici o povlasticama vjeruju da u njihovoj ovisnosti postoji moralna vrlina, već u to vjeruje u veliki broj ne-ovisnika, poznatijih kao progresivci. Oni vjeruju da postoji moralni imperativ davanja ljudima sve više i više povlastica. To, zauzvrat, hrani moralnu sliku onih koji su ovisni o tim povlasticama.
Još jedan razlog jedinstvenosti ovisnosti o povlasticama jest da ona u konačnici šteti društvu više od bilo koje druge ovisnosti. Drugi ovisnici mogu uništiti svoje živote i živote svojih najbližih, a pijani vozači ubijaju i sakate ljude. No, društvo u cjelini može preživjeti njihove ovisnosti. To nije slučaj s ovisnicima o povlasticama. Što ima više ljudi koji primaju i ovise o tim povlasticama, prije će društvo doživjeti ekonomski kolaps. Društvo ne plaća izravno drogu ovisnicima o drogi, alkohol ovisnicima o alkoholu ili kockarske dugove ovisnicima o kocki, ali plaća svaki novčić za ovisnost ovisnika o povlasticama. Zapravo, trenutačni američki nacionalni dug iznosi otprilike prijavljenih 22 trilijuna dolara koje je ova zemlja potrošila na programe povlastica u posljednjih 50 godina.
Kad kombinirate ovisnost i sebičnost mnogih (zasigurno ne svih) koji ovise o povlasticama (uključujući i Amerikance srednje i više klase koju primaju odbitke hipotekarnih kredita za svoje kuće); tendencija prema ovisnosti raste iz generacije u generaciju; ovisnost jedne od dviju glavnih stranaka o glasovima onih koji primaju povlastice uvjetuje postojanje same stranke; kao i uvjerenje desetaka milijuna ne-ovisnih progresivaca da je društvo moralno obvezno davati sve više i više ljudi sve više i više povlastica, postaje vrlo teško vidjeti rješenje.
U međuvremenu, socijalna država u svakoj zemlji polako propada, što ih prisiljava da primaju desetke milijuna migranata — od kojih mnogi ne dijele niti jednu vrijednost zemlje u koju dolaze — kako bi održali socijalnu državu živom.
Ta ovisnost u konačnici uništava karakter mnogih njezinih primatelja, ekonomiju svih zemalja u kojima postoji u velikom broju te sustav vrijednosti koji je stvorio prosperitet koji je uopće omogućio postojanje tolikih povlastica.
No, osim američkih konzervativaca, gotovo je nitko ne prepoznaje kao veliki problem, a kamoli kao ovisnost.
