Neki moji kolege vodili su žustru raspravu o 15-minutnom monologu Tuckera Carlsona od 2. siječnja. Bio je nešto. Da je taj govor održao opskurni senator, postao bi poznat preko noći.
Ne znam kako da opišem taj govor: “Malaise II“? “Pametniji trumpizam”?, “Howard Beal opioidne ere“? Bio je to populistički vapaj nezadovoljstva koji se temelji na određenim ozbiljnim istinama. Carlson je osvojio neke važne bodove i poput većine velikih govora, ovaj se ne može lako odbaciti kao ljevičarski ili desničarski. Carlsonova reputacija je takva da će ljevičarski komentatori odbaciti sve što on kaže, ali on je pogodio neke točke — o pokvarenim bankama, iskorjenjivanju srednje klase i bespotrebnim prekomorskim ratovima — koje su omiljene govorne točke na ljevici, čak i na krajnjoj ljevici. Također je imao neke oštre riječi za konzervativce. Pretpostavljam kako će ga središnja kritika ljevičarskih pisaca pokušati malo izvući iz konteksta i osuditi zbog izražavanja zabrinutosti za sudbinu bijelih ruralnih Amerikanaca i zbog toga što je rekao da je napredak žena doveo do neusklađenosti na bračnom tržištu, što je dovelo do sve više obitelji s jednim roditeljem. Što opet dovodi do raznih vrsta neželjenih ishoda. (Već vidim članak na showbiz stranici The Wrap koji kaže, u biti: “Da? Glupost! Dokaži da ljudi koji odrastu u obiteljima s jednim roditeljem suočavaju s više problema!” To se lako može dokazati.)
Iako Carlson proziva republikance Mitt Romneyja (u širem smislu, i ja sam jedan od njih), većina konzervativaca (i liberala, pretpostavljam) složila bi se s Carlsonovom tvrdnjom da cilj Amerike nije maksimalni BDP, već maksimalna sreća. Čini se kako nas kupnja mnogo stvari na Amazonu i nadogradnja naših pametnih telefona svake dvije godine ne čini sretnijima. Mislim da se bavi nekim retoričkim pretjerivanjima koje političari tako često koriste kako bi osvojili potporu glasača. No, mnogi od njegovih zaključaka su uvjerljivi i ne smiju biti ignorirani. Pretpostavljam da će mnogi od nas u National Reviewu imati puno toga za reći o tom monologu. Pretpostavljam da će mnogi ljudi imati puno toga za reći o njemu. Ovaj govor će odjekivati. Mislim da ima potencijala da odjekne poput tea party govora Ricka Santellija.
