U srijedu navečer, Tucker Carlson održao je 15-minutni monolog u svojoj emisiji na Fox News o budućnosti ekonomije i politike u Sjedinjenim Državama. U tom monologu, Carlson je s pravom oplakao trenutačno stanje američke duše — rastuće stope samoubojstava i predoziranja drogom, opadajuću razinu generacijskih obitelji, nedostatak stvari koje nas povezuju. Zatim je tu rupu u duši pripisao lošoj politici, kako političkoj tako i ekonomskoj.
Nema sumnje da je Amerika godinama provodila lošu politiku — i da su neke od tih politika potkopale obiteljsku dinamiku. Socijalna država, da uzmemo očigledan primjer, iskrivila je poticajne strukture milijunima Amerikanaca, olakšavajući im razdvajanje svojih obitelji i podizanje djece u osami, radije nego u udobnosti i stabilnosti kućanstva s dva oženjena roditelja. Kad vlada pokušava riješiti probleme pojedinaca, to često uništava poticaje koju podržavaju odgovorno ponašanje.
Ali čini se kako Carlson ne pripisuje američke probleme vladinom intervencionizmu, već vladinom neintervencionizmu. Tipično, konzervatizam je tvrdio da ako živite u slobodnom društvu koje vas ne tretira nepošteno, vaši neuspjesi su vaši. Za Carlsona, međutim, sama sloboda našeg društva dovodi do nesreće koju osjećaju mnogi od nas. Čini se kako Carlson sugerira da je sam naš sustav kriv za pojedinačne manjkavosti te da će kolektivno restrukturiranje slobodnih institucija ublažiti i izliječiti te nedostatke. To jednostavno ne odražava konzervatizam ili utemeljiteljsku ideologiju.
Carlsonov monolog prividno je govorio o neuspjehu republikanskih elita da shvate populistički revolt koji se trenutačno odvija širom svijeta. Carlson objašnjava:
Kakva vrsta zemlje će ona biti? Kako želimo da naši unuci žive? To su jedina pitanja koja su važna. Odgovor je svojedobno bio očigledan. Najvažniji cilj Amerike je više prosperiteta, što znači jeftinija potrošačka roba. No, je li to još uvijek točno? Vjeruje li još itko da će nas jeftiniji iPhone uređaji ili više Amazonovih isporuka plastičnog smeća ih Kine učiniti sretnijima? Nisu do sada. Mnogi Amerikanci se utapaju u tim stvarima. A opet, ovisnost o drogama i samoubojstva depopuliraju velike dijelove zemlje. Svatko tko misli da se zdravlje nacije može sažeti u BDP-u je idiot.
Ovo je, naravno, istina. A naš odgovor je nekada bio da se značenje uopće ne bi smjelo nalaziti u stvarima — ali to nije otklonilo želju ili korisnost tih stvari. Ekonomija ponude i potražnje pokretala je većinu ljudskih bića iz krajnjeg siromaštva i dovela je do najbogatijeg društva u ljudskoj povijesti. Ona nam je dozvolila da živimo dulje, u većim kućama, u većoj udobnosti. Ona je značila manje mrtve djece i više živućih roditelja. Ako smo uništili tu prednost, to je naša vlastita krivnja. Tradicionalni konzervativci prepoznali su da je uloga ekonomije osigurati prosperitet — povećati BDP. Uloga društvenog sustava je pružiti svrhu.
Carlson je, međutim, spojio to dvoje. Ekonomija bi trebala pružiti svrhu. Kako? Kroz poslove. Evo kako je Carlson izveo ovu magiju:
Američki cilj je istodobno i jednostavniji i neuhvatljiviji od pukog prosperiteta. To je sreća. Postoji mnogo sastojaka u sreći: Dostojanstvo. Svrha. Samokontrola. Neovisnost. I iznad svega, duboki, smisleni odnosi s drugim ljudima. Sve to su stvari koje želimo svojoj djeci. To je ono što bi nam naši lideri trebali željeti i željeli bi da im je stalo.
Ovo je mjesto na kojem Carlson divlje griješi. Cilj Amerike nije bila sreća. Bila je to potraga za srećom — okosnica slobode koja nam omogućava da tražimo sreću. Ja želim dostojanstvo i svrhu i samokontrolu i neovisnost svojoj djeci — dakle, pretpostavljam, i vi. Ali je ne nalazim dostojanstvo, svrhu, samokontrolu i neovisnost svoje djece u politici koju generira političko vodstvo. Ja učim svoju djecu da im je dostojanstvo rođenjem dao Bog, da njihova svrha leži u djelovanju u skladu s vrlinom, da je samokontrola kvaliteta karaktera i produktivni način poduzetništva i da se neovisnost mora kultivirati na način da može djelovati s dostojanstvom i svrhom u svijetu. Niti u jednom trenutku ne bih sugerirao da bi osjećaj za svrhu i dostojanstvo mog djeteta trebao proizaći iz vladine intervencije ili da se nedostatak svrhe ili dostojanstva može pripisati slobodnoj trgovini s Meksikom.
Ali upravo tamo Carlson odlazi — i naravno nalazi ograničenu vladu nedovoljnom. Uostalom, ako je politika univerzalno rješenje naših problema, a ona ne rješava naše probleme, radimo nešto pogrešno. Štoviše, naši su nas vođe zlonamjerno oštetili prizivajući slobodne ekonomije koje stvaraju jeftinije, bolje proizvode i još više toga:
Ali našim liderima nije stalo. Nama vladaju plaćenici koji više ne osjećaju dugoročnu obvezu prema ljudima kojima vladaju… Jedna od najvećih laži koji nam naši vođe govore je da možete odvojiti ekonomiju od svega ostalog što je važno. Ekonomija je tema javne rasprave. U međuvremenu, obitelj i vjera i kultura, one su osobne stvari. Obje stranke vjeruju u to.
Ne, obje stranke ne vjeruju u to. Demokratska stranka vjeruje da bi gospodarstvo trebalo biti strukturirano od vrha prema dolje kako bi se maksimalizirali određeni socijalni ishodi. Republikanske stranka je vjerovala da bi ekonomski izbori trebali biti jednako privatni kao i obitelj, vjera i kultura — da bismo trebali biti slobodni sami donositi svoje odluke — i da obitelj, vjera i kultura moraju biti štićene od strane javnosti.
No, prema Carlsonu, obje stranke su prihvatile ideju slobodne trgovine i ograničenih regulacija kao rješenje za probleme duše — i stoga obje stranke nisu imale uspjeha. Demokratska stranka je, kaže Carlson, “funkcionalno libertarijanska” — savršeno nevjerojatna tvrdnja s obzirom na činjenicu da je trenutačni novi val Demokratske stranke pozivao na univerzalnu zdravstvenu zaštitu, univerzalnu besplatnu školarinu, univerzalni osobni dohodak, prinudni plaćeni roditeljski dopust, masivne ekološke regulative i poreznu strukturu koja bi uklonila veliku većinu prihoda od Amerikanaca svih dohodovnih kvintila.
Republikanskom strankom, kaže Carlson, dominiraju socijalni konzervativci koji se žale da se američka obitelj urušava, ali zanemaruju okriviti tržište za raspad obitelji. Carlson kaže:
Ideja da su obitelji slomljene snagama tržišta nikada im nije pala na pamet. Oni je čak odbijaju razmotriti. Preispitivanje tržišta doživljava se kao apostazija. Čini se kako obje strane propuštaju očiglednu činjenicu: kultura i ekonomija su nerazdvojivo isprepletene. Određeni ekonomski sustavi omogućuju obiteljima prosperiranje.
Ovo je istina. Ekonomski sustavi koji omogućuju obiteljima da napreduju su isti ekonomski sustavi koji omogućuju svim ljudskim bićima da napreduju: slobodna tržišta. Formiranje obitelji nije poboljšano u Europi zahvaljujući intervencionizmu vlade. Socijalizam u Sovjetskom Savezu nije pomogao stvaranju i stabilnosti obitelji. Pad obitelji u Americi nema nikakve veze s kapitalizmom. Obitelji su razbijene individualnim odlukama ljudskih bića, kulturnim snagama koje se bore protiv vjerskih vrlina i u korist radikalnog redefiniranja ljudskih odnosa i vladine intervencije koja je iskrivila poticaje. Socijalna sigurnost narasla je to epskih razmjera dok je istodobno obitelj propadala. Radna mjesta nisu nestala onom brzinom razdvajanja obitelji — zapravo, daleko od toga. Kulturno propadanje i vladina dobronamjernost je opasna kombinacija.
No Carlson općenito zanemaruje kulturno propadanje kao čimbenik u propadanju obitelji. Umjesto toga, okrivljuje socijalnu državu i trgovinsku politiku — kao da tarife nisu samo neizravni oblik preraspodjele bogatstva. Carlson tvrdi da patologije “unutrašnjeg dijela Baltimorea u 1980-im” izgledaju slično patologijama ruralne Amerike danas — usporedba koja je neporecivo istinita. No, potom za taj problem okrivljuje uvoz strane radne snage i tvrdi da je stagnacija plaća glavni pokretač tog problema:
Evo većeg dijela odgovora: plaće muške radne snage su pale. Proizvodnja, industrija kojom su dominirali muškarci, gotovo je nestala tijekom generacije. Sve što je ostalo u mnogim mjestima su škole i bolnice, u kojima tradicionalno dominiraju žene. U mnogim mjestima, žene su odjednom počele zarađivati više od muškaraca.
Postoji nekoliko problema s ovim tvrdnjama. Prvo, proizvodnja nije nestala — ona je ostala stabilna, dok je ostatak naše ekonomije porastao. Drugo, plaće nisu stagnirale u Sjedinjenim Državama u materijalnom smislu — daleko od toga. Iako su se plaće smanjile ako ih prilagodimo s inflacijom, to nije točno u smislu onoga što možete kupiti za istu plaću — drugim riječima, ono do čega nam je doista stalo kad dobijemo plaću. Nadalje, naknade koje nisu povezane s plaćama dramatično su se povećale od 1979. — sada iznose između 30 i 40 posto zarade. Rast plaća je u velikoj mjeri desetljećima odgovarao rastu produktivnosti u Sjedinjenim Državama. Srednja klasa u Sjedinjenim Državama nije nestala — ona je uglavnom postala viša srednja klasa (30 posto Amerikanaca bili su 2014. viša srednja klasa, nasuprot 12 posto 1979. godine).
Carlson se zatim žali da žene sada zarađuju više od muškaraca — i kaže da je to razlog pada obitelji. On navodi:
U mnogim mjestima, žene su odjednom počele zarađivati više od muškaraca. Sad, prije nego pozdravite ovo kao pobjedu feminizma, razmislite o posljedicama. Studija nakon studije pokazala je da u slučajevima kad muškarci zarađuju manje od žene, žene se obično ne žele udati za njih. Možda bi trebale, ali ne žele. U velikoj populaciji, to uzrokuje pad u sklopljenim brakovima, porast izvanbračne djece i sve ostale poznate katastrofe koje neizbježno slijede — više zlouporabe droga i alkohola, veće stope zatvaranja, manje oformljenih obitelji u sljedećoj generaciji. Ovo nije nagađanje. Ovo nije evangelistička propaganda. Ovo je društvena znanost. Znamo da je to istina. Bogati ljudi to najbolje znaju. Zato se i vjenčaju prije nego dobiju djecu. Taj model funkcionira. No, sve više brak je luksuz koji si u Americi mogu priuštiti samo bogati.
Možda je istina da umjetno povećanje plaća čini muškarce privlačnijim ženama. Vjerojatno bi, na isti način, umjetno uljepšavanje učinilo žene atraktivnijima muškarcima. No, bilo bi pretjerano sugerirati da se postotak poroda samohranih majci eksponencijalno povećao od gotovo nule 1950. među bijelcima do 36 posto u 2014. zahvaljujući samo rastu ženskih plaća; ženska i muška primanja gotovo su jednaka kad se uzme u obzir radno vrijeme, izbor karijere i radni staž. Teško je zamisliti velike mase žena koje spavaju s muškarcima koje smatraju poželjnima za brak, zatrudnjuju, a zatim pogledaju njegovu plaću i odluče podizati dijete i s prezirom odbaciti muškarca zbog njegovog potencijala zarade. Samohrano majčinstvo je rezultat neodgovornog donošenja odluka ili donošenja odluka bez posljedica, a ne promišljenih ekonomskih argumenata.
Nadalje, sugeriranje da se bogati ljudi žene jer su bogati, brka korelaciju s uzročnosti. Bogati ljudi se ne žene prije nego što imaju djecu jer su bogati i tako si mogu priuštiti elegantnu svadbu. Oni su bogati jer su oni ili njihovi roditelji napravili moralni i odgovorni izbor da nemaju djecu prije braka. Bujica samohranog majčinstva ne događa se zbog vanjskog pritiska — samohrane majke nisu prisiljene spavati s muškarcima s kojima nisu u braku i podizati njihovu djecu, niti su muškarci prisiljeni napumpati i napustiti majke svoje djece. Bogati ljudi nisu privilegirani u individualnom izboru što se tiče braka i imanja djece. Svatko je sposoban za takve odluke.
Ipak, prema Carlsonu, bogataši su krivi što se siromašniji ljudi ne vjenčaju:
A ipak, i ovo je osobito zbunjujući i razjarujući dio, ti isti bogati oženjeni ljudi, oni koji donose gotovo sve odluke u našem društvu, ne rade manje-više ništa kako bi pomogli ljudima ispod sebe da se vjenčaju i ostanu u braku. Bogati ljudi rado se bore protiv malarije u Kongu. Ali raditi na podizanju plaća muškaraca u Daytonu ili Detroitu? To je ludost.
Bogati ljudi daju enormne svote u dobrotvorne svrhe u Sjedinjenim Državama — kao što David French ističe, Amerikanci su 2017. godine dali više od 410 milijardi dolara u dobrotvorne svrhe, s tim da samo 6 posto odlazi međunarodnim dobrotvornim organizacijama. I ovdje je poanta: milosrđe neće uzrokovati sklapanje brakova. Niti će to učiniti socijalna pomoć. Niti trgovinska politika. Koliko parova koje znate je odgađalo sklapanje braka do Trumpovog uvođenja tarifa na čelik Kini i ponovnog otvaranja lokalne tvornice? Brakovi su u opadanju jer su se vrijednosti srozale.
I čini se kako se Carlson, nakratko, slaže s ovom tvrdnjom:
Za našu vladajući klasu, više investicijskih bankara uvijek je odgovor. Oni nas uče kako je moralnije posvetiti svoj život nekakvoj bezdušnoj korporaciji nego odgajati vlastitu djecu. Sheryl Sandberg iz Facebooka napisala je čitavu knjigu o tome. Sandberg je objasnila da je naša prva dužnost prema dioničarima, iznad naše vlastite djece. To nije ništa čudno. Sama Sandberg je jedna od najvećih dioničara u Americi. Propaganda poput ove učinila ju je bogatom.
Ovo je točno. No, problem nećemo riješiti razbijanjem investicijskog bankarstva ili boljim trgovinskim pogodbama ili redistribucijom prihoda iz investicijskog bankarstva u postavljanje zakovica.
No, Carlson se ne zadržava tamo. On se odmah vraća kritizirajući slobodno tržište, kao da je ono odgovorno za raspad obitelji. On kritizira zajmodavce, ne sugerirajući alternativu dobivanja novca za najam u kratkom roku bez vladinog intervencionizma koji potiče ovisnost — i to ovisnost koja stvara neodgovornost i da, još više samohranog majčinstva. Umjesto toga, Carlson viče:
Jesmo li OK s time? Ne bismo trebali biti. Libertarijanci nam govore kako rade tržišta — suglasni odrasli ljudi donose dobrovoljne odluke o tome kako živjeti svoje živote. U redu. Ali to je također odvratno. Ako vam je stalo do Amerike, trebali biste se protiviti eksploataciji Amerikanaca, dešavalo se to u unutrašnjosti gradova ili na Wall Streetu.
Nazivanje konsenzualnog djelovanja eksploatacijom je paternalizam, kako god to okrenete. I dok Carlson osuđuje legalizaciju droga zahvaljujući štetnim učincima uporabe droge, one predlaže stvarno rješenje. Carlson pripisuje traženje legalizacije marihuane pohlepi i apatiji, ali rat protiv droge bio je ogroman neuspjeh, zahvaljujući kojem su zatvorene na tisuće ljudi zbog dobrovoljne razmjene, dok istodobno nije uspio smanjiti stopu uporabe droge, a utrošeni su trilijuni dolara.
Sad, nisu svi politički recepti Carlsona pogrešni. Na primjer, njegova tvrdnja o oporezovanju prihoda od investicija po istoj stopi kao i zarada. No, njegov opći zaključak o tome što muči Ameriku je pogrešan. Evo tog zaključka:
Republikanski lideri morat će priznati da tržišni kapitalizam nije religija. Tržišni kapitalizam je alat, poput klamerice ili tostera. Morali biste biti budala da ga obožavate. Naš sustav stvorila su ljudska bića za dobrobit ljudskih bića. Mi ne postojimo kako bismo služili tržištima. Upravo suprotno. Svaki ekonomski sustav koji slabi i uništava obitelji nije vrijedan posjedovanja. Sustav poput takvog je neprijatelj zdravog društva.
Ovo je u potpunosti pogrešno tumačenje tržišnog kapitalizma. To nije alat. To nije “kreacija” centraliziranog procesa donošenja odluka. To je stvarnost slobodnih i dobrovoljnih interakcija među ljudima. To je rezultat jedinstvene vrijednost svakog pojedinca i pravo svakog pojedinca da iskoristi svoj rad na način koji on smatra prikladnim te da otuđuje taj rad u zamjenu za rad neke druge osobe. A tržišta ne postoje kako bi nas “usluživala”. Ona postoje kako bi nam omogućila da djelujemo u slobodi.
Tržišni kapitalizam nije jedan od mnogih izbora: to nije vrijednosno neutralna tvrdnja. Pretvarati se da jest, je put do centralizacije moći. Ako mislite da je ekonomija alat kojim se možete služiti kao heftalicom, bliže ste Bernieju Sandersu nego bilo čemu sličnom utemeljiteljskoj filozofiji.
A tržišni kapitalizam nije uništio našu društvenu strukturu. To je učinio nedostatak vrijednosti. Ako je tržišni kapitalizam pogoršao taj problem materijalizmom i konzumerizmom, to je zbog toga što smo mi tako odlučili. Krivnja ne leži u nevidljivoj ruci, već u nama samima. Prije to shvatimo, prije ćemo početi poduzimati korake za obnovu institucija koje su prije svega poticale naše slobodno i prosperitetno društvo.
