Niti jednu knjigu nisu politički i društveni promatrači više citirali od 1984. Georgea Orwella.
Danas, čini se kako su naši vladari tvrdoglavo odlučni provesti ovu distopiju pomoću postupnog uvođenja državnog nadzora, manipulacijom jezika kako bi prekrili istinu i puritanskom kontrolom normalnog ljudskog ponašanja kao što su humor ili udvaranje.
A opet, jedan aspekt Orwellovog proročanstva relativno se zanemaruje.
Orwellova priča smještena je u Londonu i dijelom u Zračnoj pisti jedan, pokrajini fiktivne države Oceanije.
U trajnom ratnom stanju, neprijatelj se izmjenjuje između Euroazije i Orijentazije.
Oceanija, koja se sastoji od bivšeg SAD-a, Velike Britanije i ostalih zemalja engleskog govornog područja, čini se moćna, ali više ne može preživjeti bez strateškog saveza.
Iz današnje perspektive, ta trojna podjela se doista pojavljuje.
Za Oceaniju, čitaj Zapad, kao i anglo-sferu, to uključuje europske nacije, koje su se pokušale učvrstiti u obliku EU-a.
Euroazija se može shvatiti kao sve utjecajnija Umma, uglavnom na području utvrđenih muslimanskih zemalja Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i južne Azije, no nadilazi te granice zbog masovne migracije u Europu.
Ova ogromna dijaspora mogla bi ojačati ili potkopati svoje Zapadne domaćine.
Orijentaziju predstavlja Kina: njezin se feud širi Orijentom i Pacifikom do novih zavisnih država Latinske Amerike i južnog dijela Afrike.
Te dvije razvojne snage već ugrožavaju Zapad.
Prožeti judeo-kršćanskim načelom slobodne volje, naše vrijednosti liberalnog prosvjetiteljstva u snažnom su kontrastu s pokornim apsolutizmom muhamedanske vjere, čiji zakoni i rituali reguliraju svaki aspekt ljudskog života.
Nelagodan suživot se održava dok pristojno društvo ignorira probleme poput široko rasprostranjenog seksualnog zlostavljanja djevojčica iz radničke klase — zločina koji proizlaze iz iskrivljenih poruka o nečistoći nevjernika.
Terorizam je postala konstanta — od usamljenih ubojica koji viču “Allahu akhbar” do brižno planiranih napada na trgovačke centre i noćne klubove.
U strahu od prijetnji razornog unutarnjeg sukoba, vlade Zapada izabrat će put najmanjeg otpora, udovoljavajući zahtjevima uporne muslimanske populacije za posebna prava i zaštitu.
Neizbježno, elementi šerijatskog zakona bit će odobreni zbog odnosa u zajednici.
Sve češće, više ljudi će biti zatvarano radi islamofobije nego radi islamističkih napada na ostatke liberalne demokratske kulture.
U međuvremenu, Kina je odlučna postati vrhovnom globalnom silom.
Ona također ima ljude, ali s prednostima racionaliziranog autoritarnog političkog sustava i tehnološke snage.
Zapad sa zakašnjenjem shvaća prijetnju državno sponzorirane infiltracije kineskih kompanija kao što je Huawei, kojima su vlade naivno dopustile stjecanje uporišta u komunikacijama i sigurnosnim sustavima.
Hakiranje vitalnih mreža je vrlo ozbiljna prijetnja, s nacijama koje se potencijalno mogu ucjenjivati.
Kako dugo možemo preživjeti bez električne energije? Je li priznavanje Tajvana doista toliko važno?
Dok se o prijetnjama Zapadu stalno raspravlja, manje vremena posvećuje se nadolazećem sukobu sviju suparničkih sila.
Kina se grubo odnosi prema svojoj muslimanskoj populaciji.
Islam je jedina religija koja predstavlja prijetnju ateističkom komunističkom režimu.
Za razliku od međunarodnog ogorčenja zbog ugnjetavanja muslimanske manjine u Mianmaru, Pekingu se progledalo kroz prste.
Zamislite da britanska država naredi uništavanje kupola i minareta, brisanje arapskih natpisa, uklanjanje Kur’ana iz slobodne prodaje i zatvaranje svakoga tko se buni u reedukacijske kampove.
Upravo to je ono što Kina čini Ujgurima i Huejima.
Službeno, tamo postoji vjerska sloboda, ali u stvarnosti je to program namijenjen kulturnom iskorijevanju obožavanja Alaha.
Može li se muslimanski svijet suprotstaviti Kini?
Antimodernisti, unatoč svojoj brojnosti, suzdržavaju Ummu.
Međutim, ona ima bogatstva u izobilju.
Nakon što su igrali monopol s crnim zlatom, Arapi posjeduju velike dijelove trgovine i nekretnina Zapadnih zemalja.
S kombinacijom financijskog utjecaja i autoriteta Svetih spisa, Saudijci mogu dignuti stotine milijuna Somalijaca, Pakistanaca, Bengalaca i Indonežana kao vojnike.
Salafizam je usađen diljem Zapada, odvraćajući umjereno, druželjubivo prakticiranje islama.
Gnjavažu za Ummu predstavlja raskol sunitski i šijitskih sekti, no stare rasprave mogu se staviti po stranu kako bi se borili u svrhu postizanja zajedničkog cilja.
S padom demografske, ekonomske i vojne snage, Zapad bi se mogao ograničiti na ulogu posrednika.
Gubitkom vlasništva nad vlastitom sudbinom, europska i američka vlada shvaća da je “meka moć” uistinu vrlo mekana.
Individualizam Zapadne kulture degenerirao je od snažne odlučnosti koja je izgradila Sjedinjene Američke Države, do narcističke krhkosti.
Nakon što se jednom neustrašivo hvalio svojim snagama, Zapad je sada opsjednut “krizom mentalnog zdravlja” u svojim mlađim naraštajima bez korijena.
Ipak, individualna sloboda je veliko ljudsko postignuće, a ta činjenica se može više cijeniti u jeku njegovog osporavanja od strane Kine i islama.
Mnogi muslimani dolaze u Europu iz ekonomskih razloga, ali oni također uživaju olakšanje od striktnih ograničenja zatvorene islamske kulture.
Sudjelovanjem u Zapadnoj demokraciji, sve veći dio ove populacije okusio je previše slobode kako bi se vratio u srednjovjekovni literalizam.
Relativni obrazovni i profesionalni uspjeh hinduističkih i Sikh zajednica sugerira da je Britanija zemlja mogućnosti te da je kultura žaljenja i kulturna segregacija nekih muslimanskih područja samoporažavajuća.
Umjesto nespretnih i kontraproduktivnih politika integracije, poput banalnih “britanskih vrijednosti” stvorenih od birokrata, Zapad bi trebao promicati znatiželjan um i uliti muslimanskim građanima povjerenje u načela slobode govora i jednakost pred zakonom.
Univerzalna prava moraju se braniti mišićima protiv vjerskih fundamentalista.
I Kinezima će individualizam biti privlačan, usprkos svim naporima komunističkih administratora i re-edukatora.
Na masovnim prosvjedima na trgu Tiananmen 1960. godine, novinar Globe & Mail, Frederick Nossal, uočio je umjetnu potporu režimu.
Pošto im je omogućen slobodan dan kako bi prosvjedovali protiv američkog imperijalizma, milijun ljudi preplavilo je ogroman prostor, ali malo njih obraćalo je pažnju na naglašene slogane.
Izvijestio je: “Vidjevši na tisuće kineskih prosvjednika koji su se smijali, spavali, kartali se i čitali (skriveni od očiju vođa zaštitnim zidovima mladih komunističkih fanatika), osjećam da će na kraju pobijediti individualizam. Za mene, prosvjedi su bili dokaz da je potpuna indoktrinacija populacije gotovo nemogući zadatak.”
Može li se isto reći za masovni i etnički raznoliki muslimanski svijet?
Ključ opstanka Zapada je promicanje filozofskog, društvenog i ekonomskog statusa individualnog ljudskog bića.
Kao što je tvrdio John Stuart Mill, država nema posla miješati se u privatnu sferu.
Kako možemo pronaći smisao u životu, ako nam drugi uvijek nameću taj smisao?
Vjera i politička odanost moraju biti na dobrovoljnoj osnovi.
Kad se sloboda izgubi zbog nekakvog velikog dizajna, članovi društva postaju samo nešto više od mrava ili robota.
Na drugim mjestima čovjek je u lancima, ali mi u Zapadnom društvu znamo bolji način.
Jesmo li ga voljni braniti u ovom neizbježnom sukobu civilizacija?
Niall McCrae piše o društvenim i političkim pitanjima. Također je viši predavač u području mentalnog zdravlja.
