Prije nekoliko tjedana, Svježe lice Demokratske stranke, zastupnica Alexndria Ocasio-Cortez (D-NY), dala je jednu od najvećih obrana u povijesti politike. Optužena da laže i izvrće činjenice kako bi ih uklopila u svoju radikalnu agendu, Ocasio-Cortez je objasnila: “Mislim da postoji mnogo ljudi koji više brinu o tome da budu precizni, činjenično i semantički točni nego da su moralno ispravni.” Njezina izjava bila na naširoko ismijana. No, to je doista mantra današnje politike. Narativa se mora sačuvati po svaku cijenu — čak i po cijenu istine.
Uzmite, na primjer, smiješne ovotjedne izjave Ocasio-Cortez o stanju moderne Amerike. Objasnila je da je njezin plan za radikalno restrukturiranje američke ekonomije uvjetovan činjenicom da će “svijet završiti za 12 godina ako se ne pozabavimo klimatskim promjenama”. Dodala je: “A vaš najveći problem, vaš najveći problem je kako ćemo to platiti? — i kao, to je sada rat, to je naš Drugi svjetski rat.” Sad, tvrdnju u Nostradamusovom stilu u vezi nadolazeće apokalipse ostavimo po strani. Uslijedio je važan dio: “Kako možemo govoriti ‘Polako, smiri se’, kad je Amerika u kojoj danas živimo toliko distopijska da ljudi spavaju u svojim automobilima kako bi mogli raditi drugi posao bez zdravstvene zaštite, a nama se govori da se smirimo.”
Sad, kad predsjednik Trump opisuje Ameriku kao distopiju prepunu kriminala i patnje, mediji ističu da se Amerika teško može opisati kao rupčaga — mi smo najprosperitetnija zemlja u povijesti svijeta. No, kad šarmantna AOC koristi svoju lažnu sliku Amerike kako bi opravdala traženje viših poreznih stopa, mi bismo trebali progutati njezinu priču.
Ovaj jaz između činjenica i narative dominira našom politikom. Evo kako funkcionira taj narativni lanac: Netko napravi bez činjeničnu optužbu X, koja podupire sveobuhvatniju narativu Y, podržanu od političke ljevice ili desnice. Protivnici razotkriju X. Taj pokušaj razotkrivanja X uzima se kao dokaz da protivnici ne doživljavaju problem Y dovoljno ozbiljno. Činjenice se raspoređuju kako bi se pokazalo da je Y istinito, čak i ako X nije. Na neobičan način, nedostatak podupirućih činjenica X daje strast onima koji brane Y — dopušta im da okleveću motive onih koji ne brane Y.
Uzmimo konkretni primjer. Učenici katoličke srednje škole Covington optužuju se za mobing i ismijavanje postarijeg američkog Indijanca. Taj incident podržava širu narativu da su Trumpovi pristaše, religiozni Amerikanci i mladi bijeli muškarci predstavnici rasizma i toksične muškosti. Potom se ispostavlja da je video divlje izvučen iz konteksta i namjerno pogrešno protumačen. Mnogi zagovornici narative smjesta izjavljuju da je, iako je ovaj incident loš primjer, sveobuhvatna narativa istinita — i da će brzanje sa zaključcima biti opravdano sljedeći put, kako bi se dokazalo da se sveobuhvatna narativa treba uzeti ozbiljno. Jedina cijena: tko god će sljedeći put biti oklevetan bez ikakvih podupirućih činjenica.
Taj obrazac će i dalje dominirati našom politikom sve dok pripisujemo zloćudne motive onima koji čekaju da činjenice isplivaju na površinu — i tako dugo dok nagrađujemo one koji, uzimajući Y ozbiljno, brzaju sa zaključcima. Čekanje mora postati dio svakodnevice. Ako se to ne dogodi, politika će postati mnogo gora i to vrlo skoro.
