Ako vam pokajanje donosi prezir, zašto se uopće pokajati? Bolje je nastaviti s prijestupima.
Priča o zapadnjačkoj religiji je ona o iskupljenju: ljudska bića griješe, a zatim traže iskupljenje u pokajanju. Svake godine, članovi židovske kongregacije posjećuju Yom Kippur službe, na kojima ispovijedaju svoje grijehe pred Bogom i obvezuju se da neće ponovno griješiti. Oni takožđer traže oprost od onih kojima su naudili. Katolici i protestanti vjeruju na sličan način. Pokajanje je ključni element u približavanju čovjeka Bogu i općenito u pokušaju samo-poboljšanja.
U vrijeme kad Zapad napušta religiju, nije nimalo čudno vidjeti kako se Zapad vraća paganskom standardu pravde — standard po kojem je pokajanje nemoguće i po kojem moramo pretpostaviti ono najgore o svima drugima.
Kako drugačije opisati reakciju nacije u slučaju Ralpha Northama i međunarodne reakcije na izjave glumca Liama Neesona? Northam, ako se sjećate, izjavio je prošli tjedan da podržava zakon koji bi u suštini dozvolio pobačaj na zahtjev do točke dilatacije tijekom poroda, pa čak i nakon što je dijete rođeno — pozicija koja se ne može razlikovati od čedomorstva. Zbog ove izjave, demokrati nisu ni trepnuli. Potom se ispostavilo da stranica Northamovog godišnjaka iz medicinske škole sadrži fotografiju dvojice muškaraca, jednog odjevenog u odoru Ku Klux Klana, dok je drugi nosio ‘crno lice’. Svijet se urušio na Northama, a članovi obiju stranaka tražili su njegovu ostavku na mjesto guvernera Virginije.
Evo istine: Northam je prije 34 godine učinio nešto uvredljivo. (Sada tvrdi, bez obzira na početnu ispriku, da se zapravo ne nalazi na fotografiji godišnjaka.) Ta prekorljiva stvar je u najboljem slučaju rasno neosjetljiva, a u najgorem rasistička. (Kao što naglašava Robert A. George, većina ljudi rasno je neosjetljiva iz neznanja i gluposti, a ne zbog otvorene netrpeljivosti.) Ali on je potom proveo 30 godina živeći profesionalno i osobno pohvalan život što se tiče rasnih pitanja. Trebamo li odbaciti sve njegove životne zapise zbog rasističke fotografije iz Reaganovih dana?
Možda bi Northam trebao biti izbačen zbog upropaštavanja svoje prvotne isprike. To je moguće. No, teško je vjerovati da bi čak i njegova promptna, iskrena isprika bila dovoljna za one koji traže njegovu glavu na pladnju.
Na sličan način, glumac Liam Neeson dao je intervju ovog tjedna za Independent u kojem je govorio o svom karakteru koji traži osvetu iz svog novog filma. “Postoji nešto iskonsko — Bože sačuvaj da si ikad imao člana svoje obitelji povrijeđenog u kriminalnim uvjetima”, rekao je Neeson. “Ispričat ću vam priču. Istinita je.” Potom je objasnio da je bliska prijateljica bila silovana.
Pitao sam, je li znaš tko je on? Ne. Koje je boje? Rekla je da je to bila crna osoba.
Hodao sam gore, dolje po tim mjestima s palicom, nadajući se da će mi netko prići — stid me je to reći — i to sam radio tjedan dana, u nadi da će neko [Neeson je gestikulirao navodnike svojim prstima] “crno kopile” izaći iz puba i prigovoriti mi o nečemu, znate? Kako bih ga mogao … ubiti.
Nakon toga je sa žaljenjem izjavio:
Bilo je to strašno, strašno, kad se prisjetim da sam to učinio. I nikada to nisam priznao, a sad to govorim novinaru. Bože sačuvaj … to je grozno. Ali naučio sam lekciju iz toga, kad sam na kraju pomislio: “Što to dovraga radiš”, znate?
To je priča o čovjeku koji je razmišljao uraditi nešto posve zlo, boreći se sa svojim vlastitim demonima u sjeni zločina — i priča o čovjeku koji je shvatio da su njegovi demoni doista zli i da se mora uhvatiti u koštac s njima. A opet, Neesona je odmah pogodio tsunami uvreda, uključujući široko rasprostranjene pokušaje da ga se označi rasistom.
Pokajanje jednostavno nije moguće u našoj kulturi uvredljivosti.
Normalno, kad ljudi naprave nešto u mladosti čega se stide, postoje tri mogućnosti.
Prva, oni mogu tražiti prvu priliku da javno priznaju svoje grijehe. To je opcija Baracka Obame. U svojim memoarima, Dreams from My Father, Obama je priznao korištenje kokaina u srednjoj školi, čime je preduhitrio izbijanje kasnijeg skandala oko tog pitanja. Takve ispovijesti mogu biti iskrene ili mogu biti cinični pokušaji inokulacije vlastitog zapisa od kritika.
Druga, mogu učiniti ljudsku stvar: skupiti se iznutra, u nadi da se nitko ne sjeća ili nitko nije bio pogođen tim grijehom te nastaviti dalje. Oni se mogu pokajati Bogu i obavezati se na bolje ponašanje u budućnosti. Kad ih se podsjeti na njihov grijeh, oni se mogu odmah ispričati. To je opcija koju najčešće koriste osobe van politike, čiji životi nisu podvrgnuti javnoj kritici i koji nemaju nikakvih planova učiniti ih takvima.
Treća, mogu udvostručiti svoj izvorni grijeh.
Ovdje leži problem: Trenutačno, ljudi nemaju poticaja za upuštanje u drugu opciju, što znači da će ili preventivno priznati ili će udvostručiti napore. I ako se, poput Liama Neesona, njihov pokušaj preventivnog priznavanja okaratkerizira kao dokazom zla, oni su zapeli.
Što znači da će, sve više, jedini ljudi koji će moći sudjelovati u javnom životu biti oni koji nemaju srama ili oni koji su potpuno čisti. A znamo da ovakvi potonji ne postoje.
Svijet bez sažaljenja ili milosti je doista ružan svijet. A mi gradimo takav svijet za sebe, ciglu po ciglu.
Ben Shapiro je američki odvjetnik, novinar, politolog, publicist i konzervativni aktivist te pravni savjetnik. Autor je desetak knjiga i jedan je od osnivača konzervativnog portala The Daily Wire.
