Postoji velika laž koju ekolozi vole širiti. Oni tvrde da je Amerika ekološki pakao zbog grabežljivog kapitalizma, a američke kompanije izvoze još gore ekološke prakse u zemlje u razvoju.
Ovo ne može biti više pogrešno. Još gore: oni koji guraju ovu priču znaju da je ona pogrešna. Oni lažu, ali, kao i toliki mnogi na ljevici, oni vjeruju da je to časna laž. No, u tim lažima ne postoji ništa časno. I te laži su opasne. Zaustavljanjem rudarenja, sječe drva i eksploatacije fosilnih goriva diljem Sjedinjenih Država, zaštitari okoliša osuđuju zajednice na siromaštvo. Ako im se dozvoli korištenje njihovih resursa, zajednice napreduju, osobito u zemlji poput Sjedinjenih Država gdje postoji vladavina prava i imovinska prava, a posebno ih razloga što u SAD-u farmeri i zemljoposjednici posjeduju mineralna prava ispod svojih nogu.
Hidrauličko frakturiranje (fracking) u udaljenim dijelovima Pennsylvanije, Ohija, Sjeverne Dakote i Teksasa potpuno je revitalizirao gradove i sela koja su bila prisiljena izdržati desetljeća nemilosrdnog nazadovanja. Međutim, scenarij je još gori u zemljama u razvoju. Često je američka naftna ili rudarska kompanija jedina nada stanovnicima da ikada dobiju ceste, bolnice, električnu energiju, škole ili redovite, sigurne i dobro plaćene poslove. Za ljude koji su zbog “ekoloških” kampanja izgubili mogućnost rudarenja ili bušenja nafte, to je zapravo pitanje života ili smrti.
I naravno da te lažljive ekološke kampanje uvijek zanemaruju spomenuti da američke kompanije donose visoke standarde vrlo udaljenim i nerazvijenim mjestima. One donose međunarodne zdravstvene i sigurnosne standarde u ruralnu Ameriku, ali također i u dijelove zemalja u razvoju u kojima lokalni stanovnici doslovno truju svoje susjede. Vrlo često, u zemljama u razvoju postoji uspješan sektor “zanatskog rudarenja” u zemljama koje američke kompanije žele istražiti. Nažalost, “zanatski” u zemljama u razvoju ne znači biti hipsterski rudar koji usput proizvodi pivo i brine o okolišu. Oni su uglavnom potpuno neregulirani, pojedinačni poduhvati u kojima se za vađenje koriste otrovi poput žive. Nakon toga se sav otrovni otpad baca u obližnje bunare, rijeke i ribnjake, s malo ili nimalo obzira za strašne posljedice. Taj toksični otpad potom generacijama truje vodu i zemlju.
Vrlo često, prva točka na dnevnom redu američkih rudarskih kompanija u tim područjima je očistiti nered prethodnih mama-i-tata ili državno vođenih zagađivača. Ne samo da Amerika nije odgovorna za sve svjetske ekološke probleme, ona je često jedina koja ima tehnologiju i novac za čišćenje nereda koji su ostali ostavili iza sebe. No, još uvijek, ekolozi osuđuju Ameriku. Kada je riječ osuđivanju, ekolozi ne usmjeravaju svoje osude u jednakoj mjeri prema svima. Amerika i američke kompanije su loše, dok svi drugi dobivaju propusnicu. To je moderni ekološki pokret. Ne radi se zapravo o zagađivanju ili smanjenju emisija CO2 niti o rješavanju energetskih potreba onih najpotrebnijih te stvaranja čišćeg i zdravijeg svijeta. To je uglavnom praksa kritiziranja Amerike zbog toga što je uspješna kapitalistička zemlja, kao i američkih kompanija zbog izvoženja kapitalističkih, slobodnotržišnih vrijednosti.
Ekolozi ne smatraju sve emisije CO2 lošima. Samo one u SAD-u su te koje su zle, iako je istina da SAD predvodi svijet u smanjenju emisija CO2. Od 2005. godine, emisije ugljičnog dioksida u SAD-u pale su za 758 milijuna metričkih tona. To je pad veći od bilo koje druge zemlje na svijetu, dok su istodobno kineske i indijske emisije CO2 narasle za 3 milijarde i 1 milijardu metričkih tona. Željeli bismo da Greenpeace i njihovi kolege ekolozi stave to u svoju kolektivističku lulu i popuše je do boli.
Masivno smanjenje CO2 u SAD-u je u potpunosti zasluga revolucije hidrauličnog frakturiranja. Prirodni plin je gotovo u potpunosti zamijenio ugljen. SAD bi trebale dobivati nagrade za svoja dostignuća u zaštiti okoliša. Zašto to nije slučaj? Inovativni genij Georgea Mitchella, koji je odgovoran za izumljivanje horizontalnog frackinga i revoluciju škriljevca, trebalo bi biti ime na svačijim usnama. Njegova kreativnost dramatično je smanjila emisije CO2 u SAD-u. Kad bi postojala bilo kakva pravda na ovom svijetu, bilo kakvo poštenje, zaštitnici okoliša podigli bi kip u njegovu čast. No, Mitchell je bio Amerikanac i revolucija hidrauličnog frakturiranja je u cijelosti američko postignuće, tako da svi zeleni koji vrište za smanjenje CO2 ostaju mutavi. Mržnja prema Americi znači im puno više od rješavanja problema. Sram ih bilo.
Phelim McAleer i Ann McElhinney režirali su FrackNation – dokumentarac o hidrauličkom frakturiranju i producirali film Gosnell: Suđenje najvećeg američkog serijskog ubojice.
