Na prvi pogled, mogla bi se činiti iznenađujućim činjenica da se Demokratska stranka toliko snažno bori protiv osuđivanja antisemitske zastupnice Ilhan Omar (D-MN). Uostalom, židovski Amerikanci su nadmoćno demokratsko biračko tijelo. To nije kao da se od demokrata traži da izađu u obranu bijelih evangelista ili nešto slično (o, strašne li primisli).
Ipak, izbjegli su priliku da donesu rezoluciju kojom bi osudili Omarine anti-židovske izjave, Umjesto toga, osudili su “mržnju” u najmutnijim mogućim terminima, strpali Židove sa svim ostalim slučajnim skupinama i prozvali bigotizam protiv “Afroamerikanaca, američkih Indijanaca i ostalih ljudi od boje, Židova, muslimana, hindusa, Sikha, imigranta i ostalih.” Židovi su umetnuti u sredinu popisa — popisa koji značajno isključuje jednu od abrahamskih religija.
Zašto im je to toliko teško? Zašto ne snažno ustati protiv napada muslimanske žene na židovski narod? Djelomičan odgovor je, naravno, politika, ali to nije cijela priča. Da bismo razumjeli njihovu dilemu, najprije treba razumjeti ljevičarski Dijagram toka viktimizacije. U svom sadašnjem obliku, on izgleda ovako:
Bijeli muškarci
⬇️
Bijele žene
⬇️
Ne-bijeli muškarci
⬇️
Ne-bijele žene
⬇️
Homoseksualni bijeli muškarci
⬇️
Homoseksualne bijele žene
⬇️
Homoseksualni ne-bijeli muškarci
⬇️
Homoseksualne ne-bijele žene
⬇️
Transrodni
Po mišljenju ljevice, ugnjetavanje se slijeva od vrha, počevši od bijelih ljudi. Skupinu mogu ugnjetavati samo skupine iznad nje. Zamislite viktimizaciju poput vodopada: zakoni gravitacije diktiraju da se protok nikada ne može preokrenuti. Bijeli muškarci viktimiziraju sve ostale, ali njih nitko ne može viktimizirati. Transrodni, na drugom ekstremnom kraju, su viktimizirani od svih i ne mogu viktimizirati nikoga. Ugnjetavanje uvijek teče prema dolje.
Sadašnja pravila intersekcionalnosti teže svrstavanju Židova u “bijelu” kategoriju. To znači da Ilhan Omar, ne-bijela žena, jednostavno ne može biti kriva za bigotizam protiv Židova. To je prema definiciji nemoguće. To, onako usput, nije moja izmišljotina. To je ono što uče djecu na koledžu. Naravno, kad profesor na koledžu podučava Dijagram toka viktimizacije, on ga neće nazvati tim imenom. Umjesto toga, on će ga strukturirati u smislu privilegija i “institucionalne moći”. Bijeli muškarci na vrhu imaju najviše privilegija i moći, potom slijede bijele žene i tako dalje. Skupina s manje moći i privilegija doslovno ne može biti rasistička ili seksistička ili bigotna protiv skupine s više moći i privilegija.
Demokratski kongresmen naveo je Dijagram toka viktimizacije, doslovno, kad je tvrdio da je iskustvo Ilhan Omar s bigotizmom i progonom “osobnije” od iskustva Židova čiji su roditelji preživjeli holokaust. Takva tvrdnja predstavlja ludost onima od nas koji nismo obvezani na dijagram toka. No, ljevičarske teorije o rasi i spolu zahtijevaju od njih da procijene ljude koji su dovedeni gotovo do izumiranja prije samo nekoliko desetljeća kao “manje ugnjetavane” od 37-godišnje muslimanske žene iz Minneapolisa.
To također objašnjava zašto će ljevičari nemarno usporediti neprilike modernih američkih homoseksualaca s onima afričkih robova u 19. stoljeću. A to također objašnjava zašto su, čak i usred #MeToo pokreta, mlade djevojke još uvijek često prisiljene dijeliti svoje kupaonice i svlačionice s rodno zbunjenim muškarcima. Pravila viktimizacije uvijek se moraju poštivati, bez obzira na sve. A to znači da Ilhan Omar može reći što god dovraga poželi.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
