Ne tako davno, otišao sam u lokalnu trgovinu luksuznih automobila i kupio Lamborghini za 250.000 dolara. Kažem da sam “kupio” vozilo, ali ono što zapravo mislim, naravno, jest da sam uzeo ogroman kredit kako bih probavio svijetlo žuti talijanski sportski automobil. Trebali biste razumjeti da nemam posao, nikakve imovine i neto vrijednost od točno 127 dolara u vrijeme obavljene transakcije. Pretpostavio sam da ću se u jednom trenutku domoći novca kako bih ga otplatio. Stvari se nisu odvile baš kao što sam planirao.
Otkrio sam, na svoje zaprepaštenje, da je prilično neugodno biti u dugovima. Svaki mjesec ga moram otplaćivati, prema sporazumu koji sam svjesno i s namjerom potpisao. Izgleda da vjerovnik stvarno želi svoj novac natrag. Mislio sam da se šale ili da su sarkastični kad su me posjeli i rekli: “To je iznos koji ćete nam dugovati, a ovo je koliko će iznositi mjesečna rata.” Mogao bih se zakleti da sam vidio lika kako namiguje, kao da mi želi reći: “Sve je ovo samo formalnost — ne trebaš se zapravo brinuti o zajmu. Zabavljaj se i ne brini o tome.” Sad sumnjam da se njegovo oko vjerojatno trznulo zbog nekakve vrste oštećenja živca.
Tu sam, dakle, s dugom koji sam pristao preuzeti zbog dobrog proizvoda koji sam namjerno kupio. Ali financijska obveza je teška. Ona mi otežava život. Budim se u hladnom znoju pitajući se kako mi se to dogodilo. Pa, praktički govoreći, znam kako se to dogodilo. Otišao sam i uzeo zajam koji sad moram otplatiti. Iako, ako pogledate dublje, otkrit ćete da to nije moja krivnja. Ja sam ovdje žrtva.
Prvo, u današnje vrijeme vam je potreban automobil. Nisam imao izbora nego kupiti jedan. Znam, neki ljudi se snalaze u bez automobila. Tehnički je moguće preživjeti bez automobila. Barem neko vrijeme, tako dugo dok ne umrete zbog iscrpljenosti ili hipotermije ili vas pojedu vukovi ili što god, jer morate svugdje hodati. Stvar je u tome da ne želim biti nekakav plebejac koji će lutati pločnikom. Takav životni stil možda prolazi za neke ljude — manje interesantne, manje važne ljude — ali ne i za mene. Ja sam, na kraju krajeva, ja, za Boga miloga.
Sad, mogli biste tvrditi da sam lako mogao kupiti jeftinije vozilo. Nisam morao potrošiti šesteroznamenkasti iznos na automobil kad postoji na tisuće različitih opcija i mnoge od tih opcija ne bi rezultirale ogromnim dugom. Mogao sam kupiti stvarno jeftino rabljeno vozilo, voziti ga neko vrijeme, a onda ga naposljetku zamijeniti za bolji model kad bih imao novac i sredstva ze njega. Ili sam se mogao posvetiti bijednom životu pješaka neko vrijeme — najviše nekoliko godina — tako dugo dok ne bih zaradio za život, uštedio novac i stavio se u mnogo povoljniju poziciju za kupnju kvalitetnog automobila. Postoji mnogo stvari koje sam mogao učiniti, rekli biste. Ali to je zato što ne razumijete.
Ja sam trebao najljepši automobil, istog trenutka, bez obzira na troškove. Ti “odgovorni” planovi koje spominjete možda djeluju za ostale ljude, ali, kao što sam ranije objasnio, ja nisam ostali ljudi. Ja sam poseban slučaj. Postoje određene stvari koje mi život duguje: status, popularnost, luksuz, Lamborghinije. Zar ne vidite kako to funkcionira? Nije vjerovnik onaj kojem se duguje. Umjesto toga, ja sam onaj kojem se duguje. Čak i ako to nije dobro za mene. Vi nemate više pravo na objašnjenje. Trebali biste biti zadovoljni s tim. Zašto uopće govorimo o tebi? Radi se o meni, sjećaš se? Nemojmo izgubiti iz vida stvarni problem.
Predlažem — ne, zahtijevam — oprost duga za Lamborghini. Jednostavno je nepravedno što sam se opterećivao s tim neizrecivim financijskim teretom. To je najgora nepravda koju sam ikad počinio protiv sebe i zahtijevam restituciju. Ne zanima me kako će se stvar riješiti, tako dugo dok ona završi mojim krstarenjem autocestom u svjetlo žutom Lambou bez duga. Da, zadržati ću automobil. Ja ne tražim povrat novca — ja govorim o oprostu. Dug bi se trebao obrisati. Kao da se nikad nije dogodio. Puf. Nestao.
Tko će vratiti novac vjerovniku? Ponovno, to nije moja briga, Ako je iz nekog razloga potrebna restitucija, onda uzmi novac od mog susjeda. On je isplatio zajam za svoju Hondu Civic prije nekoliko godina. Siguran sam da ima viška novca koji leži uokolo. Savršeno je pravedno prisiliti nekog drugog da preuzme moje financijske odgovornosti. Podsjećam vas po tko zna koji put: Govorimo o meni. Ja nikad ne bih želio prisiliti svog susjeda da otplati zajam nekoj nasumičnoj seljačini za automobil ili brod ili terasu ili što god. To bi bilo posve nemoralno. To bi bila krađa. To je nezamislivo. Ali, ja nisam nasumična seljačina. Ja sam poseban. Ja sam važan. Ja imam Lamborghini. Sad samo netko mora platiti za njega.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
