Odlučio sam napokon pročitati ono što se naširoko smatra književnim djelom koje je potaknulo moderni feministički pokret, “Ženska mistika” autorice Betty Friedan.
Nalazim se na polovici knjige i nalazim da je to dobro napisani cri de coeur (strastveni protest). Povijesno gledano, uvijek je postojalo mnogo toga za žaljenje što se tiče statusa žena. Iako ne držim niti jedan od prezira koje Friedan posjeduje prema “vođenju domaćinstva”, njezin opis žena koje su osjećale da nemaju osjećaj same sebe jer su samo nečija supruga i nečija majka emocionalno je uvjerljiv.
No, tijekom čitanja knjige pogodila me velika i uznemirujuća misao. U 56 godina otkako je objavljena “Ženska mistika”, svaka pritužba koju je Friedan iznijela u vezi situacije američke žene je obrađena. Malo američkih žena prisiljeno je u “vođenje domaćinstva”. Nekolicina žena koje su odlučile staviti brak i dom ispred karijere su doista to učinile svojom voljom; malo je mladih žena kojima su brak i obitelj veći ciljevi od uspješne karijere. Niti žene više ne odlaze direktno iz srednje škole do kapelice za vjenčanje. One idu iz srednje škole na koledž i često na postdiplomski studij. Zapravo, mnogo više žena ide na koledž nego je to slučaj s muškarcima.
A opet, kad biste slušali današnje američke žene, mislili biste da se ništa nije poboljšalo. Svaka ženska skupina i milijuni pojedinačnih žena govore kako su žene “potlačene” usprkos činjenice da od “ženske mistike” koju je opisala Friedan nije ostalo gotovo ništa.
U siječnju 2017. godine, između 3 i 5 milijuna američkih žena sudjelovalo je u Ženskom maršu, što se naširoko smatra najvećim brojem Amerikanaca koji su sudjelovali u jednodnevnom maršu u povijesti nacije. Godinu dana kasnije, milijuni američkih žena ponovno je sudjelovalo u Ženskom maršu u marševima diljem zemlje.
Feminističke skupine opisuju stanje američkih žena u groznim terminima. Mlade žene iz srednje i više klase, od kojih mnoge pohađaju najskuplja sveučilišta — koja plaćaju njihovi roditelji — među najvećim su nezadovoljnicima u američkom životu.
Zapravo, žene danas, uključujući mlade žene koje vode živote upravo suprotne od onih opisanih u “Ženskoj mistici”, imaju dvostruko veću vjerojatnost da će biti depresivne od muškaraca. A ta statistika vrijedi za žene svih ekonomskih, rasnih i etničkih skupina.
Dakle, koja je to velika i uznemirujuća misao bila?
Ako danas za žene postoji jednaka vjerojatnost — a možda čak i veća vjerojatnost — da će se žaliti kako su potlačene kad nisu potlačene kao što su to bile u vrijeme kad su doista bile potlačene i ako za žene danas postoji gotovo dvostruko veća vjerojatnost depresije od muškaraca i ako su žene na elitnim sveučilištima — gdje im se udovoljava i koja im garantiraju da će imati financijski uspješniju budućnost od većine muškaraca današnjice ili onih koji su živjeli u prošlosti — osobito ljute i nezadovoljne, jednostavna logika sugerira dva izbora: ili su žene ostale potlačene kao što su bile u prošlosti ili današnje žene imaju tendenciju biti nezadovoljne.
Budući da je stvarnost ta da američke žene — osobito one koje se najviše žale — nisu potlačene, ostaje nam da zaključimo kako ženka ljudske vrste možda teži nezadovoljstvu. Prostodušni će reagirati na ovo upravo onako kako su indokrinirani da reagiraju — ne pitanjem: “Je li to istina?”, već optužujući osobu koja je ponudila ovaj prijedlog za seksizam i mizoginiju.
Dakle, dopustite mi da unaprijed odgovorim: ovo nije više napad na žene nego je opisivanje muške prirode kao agresivne napad na muškarce. Svaki spol ima ugrađene probleme koje pojedinac mora prevladati kako bi se razvio u zrelu i dobru osobu. Muškarci se moraju nositi s agresijom i seksualno predatorskim aspektom muške prirode kako bi se razvili u zrele i dobre ljude. Žene moraju prevladati snagu svojih emocija i svoje kronično nezadovoljstvo kako bi sazrele u dobre žene. No, u našem neurednom društvu — društvu koje je odbacilo mudrost — prilikom podizanja svoje djece, dvije generacije Amerikanaca govorile su samo svojih sinovima, a ne i svojim kćerima, da se moraju boriti protiv svoje prirode. Feminizacija društva donijela je destruktivno shvaćanje da samo muškarci moraju potiskivati svoju prirodu. Feministice doista vjeruju kako su žene superiorne, pa zašto bi se onda žene trebale boriti s bilo kojim aspektom svoje inherentno prelijepe prirode?
I konačno, ovo objašnjava zašto bi netko pretpostavio da je ljevica ženstvena, a desnica muževna. Iako je život u Americi blagoslov za većinu njezinih građana, ljevica se neprestano žali na Ameriku. Doista, što bolja Amerika postaje, glasnije su pritužbe ljevice o Americi — o njezinom rasizmu, seksizmu, mizoginiji, homofobiji, bigotizmu, ksenofobiji, nejednakosti, sustavnoj pristranosti, itd. Desnica, s druge strane, smatra životne teškoće inherentne životu, a ne inherentne američkim manama i kao takva se ne žali previše. Poput muškaraca, konzervativci se žale manje od liberala. I baš kao što muški i ženski feministi zahtijevaju da se američki muškarci više žale — da je njihov nedostatak žaljenja oblik “toksične muškosti” — američka ljevica zahtijeva da se Amerikanci više žale.
Svi ti ženski marševi i bijesne žene na koledžima vjerojatno nam govore više o ženskoj prirodi nego o američkom seksizmu.
Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.
