Kad je zastupnica Ilhan Omar (D-MN) tweetala o “umjetnosti i arhitekturi” tijekom požara u katedrali Notre Dame, branio sam je od kritika kršćana koji su je optužili da zajedljivo zanemaruje duhovno značenje građevine. Mislio sam da je tweet savršeno normalan i prihvatljiv i ne očekujem da će muslimanka naći duhovni značaj u građevini namijenjenoj kršćanskom bogoštovlju. Po mom mišljenju, taj bijes — ako to uopće možemo nazvati bijesom — bio je prenapuhan.
Ali “štovatelji Uskrsa” je potpuno drugačija stvar. Reagirajući na pokolj stotina kršćana tijekom uskršnjih napada radikalnih islamskih terorista, nekolicina prominentnih demokratskih političara odlučila je objaviti izjave koje očigledno izostavljaju bilo kakvo izravno spominjanje vjerskog identiteta žrtava.
Barack Obama je izjavio sljedeće: “Napad na turiste i štovatelje Uskrsa na Šri Lanci je napad na čovječanstvo. Na dan posvećen ljubavi, iskupljenju i obnovi, mi molimo za žrtve i stojimo uz narod Šri Lanke.”
Činilo se da Hillary Clinton čita iz doslovno istog scenarija: “Na ovaj sveti tjedan za mnoge vjere, moramo biti ujedinjeni protiv mržnje i nasilja. Molim se za sve koje su pogođeni današnjim strašnim napadima na štovatelje Uskrsa i putnike u Šri Lanci.”
Nekolicina drugih demokrata uhvatila se za isti izraz — “štovatelji Uskrsa”. Da je samo jedan od njih krenuo tom rutom, možda bih se mogao uvjeriti da je to bio samo nespretan način izražavanja i ništa više. No, jednostavno je nemoguće vjerovati da će se nekoliko značajnih demokrata svi samostalno i nevino referirati na kršćanske žrtve na toliko neizravan i nejasan način.
Cijeli život sam kršćanin i ako sam ikad čuo pojam “štovatelj Uskrsa” ili nešto slično, to se obično odnosilo na kršćane koji pohode crkvu isključivo na Božić i Uskrs. Obično smo takvu vrstu nazivali “Božićnim i Uskršnjim kršćanima” ili “CEO” (Christmas and Easter Only – Samo Božić i Uskrs). Ali općenito se masa ljudi koji se pojavljuju na bogoslužju za Uskrs uvijek, po mom iskustvu, jednostavno nazivala kršćanima. Bilo bi tehnički ispravno upotrijebiti naziv poput “promatrača Pashe” umjesto “Židova” ili “obilježavatelja Ramadana” za “muslimane”, ali ne mogu zamisliti zašto bi bilo tko bio toliko nepotrebno nejasan i govorljiv. Osim ako, naravno, ne postoji razlog zašto ne žele eksplicitno priznati grupu o kojoj je riječ. A čini se kako je upravo to ovdje slučaj.
Kako to već obično biva, ne moramo se pitati kako bi osobe poput Clinton i Obame reagirale na sličan napad na muslimane. Upravo takav napad se desio prije nekoliko tjedana na Novom Zelandu. Pogledajmo njihove izjave.
Obama: “Michelle i ja iskazujemo svoju sućut ljudima Novog Zelanda. Tugujemo zajedno s vama i muslimanskom zajednicom. Svi mi moramo ustati protiv mržnje u svim njenim oblicima.”
Clinton: “Moje srce se slama zbog Novog Zelanda i globalne muslimanske zajednice. Mi moramo nastaviti borbu protiv ovjekovječavanja i normalizacije islamofobije i rasizma u svim njihovim oblicima. Lideri diljem svijeta moraju osuditi bijele supremacističke teroriste. Njihova ubilačka mržnja mora biti zaustavljena.”
Ovo razotkriva cijelu igru. Niti jedna racionalna osoba ne bi mogla ne primijetiti snažan kontrast između tih izjava i onih koje su objavljene kao odgovor na gotovo 300 ubijenih kršćana na Uskrsnu nedjelju. Oboje su se pobrinuli upotrijebiti riječ “musliman”. Clinton je napravila nekoliko dodatnih koraka i uvlači “islamofobiju” i “bijele supremacističke teroriste”. Ne samo da je iz svojih komentara o Šri Lanci izostavila riječ “kršćanin”, već svakako ne govori ništa o “kršćanofobiji” i “islamskih teroristima”.
Trebali bismo vjerovati kako je sve ovo samo puka slučajnost? Ako je tako, je li također slučajnost da Hillary Clinton, koja je jučer na Uskrs slučajno zaboravila riječ “kršćanin”, nije zaboravila frazu “LGBT zajednica” nakon pucnjave u gay klubu u Orlandu prije tri godine? Naravno da nije. Postoji svrha iza svega ovoga, a svrha je bitna.
Kršćani su među najprogonjenijim skupinama na planeti. Na mjesečnoj bazi, stotine njih ubijeno je zbog svoje vjere, još na stotine zatvoreno u zatvore bez pravog razloga, a deseci crkava su zapaljene ili vandalizirane. Doista, najšokantnija stvar jučerašnje tragedije jest koliko je ona postala rutinska. Prije samo dvije godine, više od stotinu kršćana ubijeno je u eksplozijama tijekom službe na Cvjetnicu u Egiptu. Mnogi kršćani diljem svijeta znaju da riskiraju svoje živote kad se okupljaju za bogoslužje. Ova činjenica — da su kršćani ne samo stradalnička skupina, već su jedna od najugroženijih skupina — je iznimno neugodna za demokrate, koji su cijelu svoju agendu strukturirali oko stradalničke narative. Prema njihovim pričama, rasne manjine, žene, homoseksualci i muslimani su Žrtve, dok su bijeli muškarci i kršćani Loši momci. Ta bi se dihotomija divlje izbacila iz ravnoteže i napravila nered kad bi kršćani bili primljeni u stradalničku kolonu — osobito iz razloga što su toliko često žrtve muslimanskih ekstremista.
Ne, demokrati to ne smiju dopustiti. Stoga obično ignoriraju genocid nad kršćanima i često donose politike koje pogoršavaju situaciju. A kad su prisiljeni, u rijetkim situacijama, priznati napad takve vrste, to će učiniti bez izgovaraja bilo čega što bi ignorantskim Amerikancima moglo ostaviti dojam da postoji pravi sustavni problem neprestalnog dizanja u zrak i ubijanja kršćana od strane muslimana. Međutim, taj sustavni problem je stvaran, čak i ako ga te podmukle kukavice ne žele priznati.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
