Opsežna studija o univerzalnom osobnom dohotku (UBI), ideji da bi vlada trebala osigurati svim građanima dovoljno novca za život — ideji koju mnogi na ljevici sve više promiču, uključujući demokratskog kandidata za predsjednika Andrew Yanga — pronašla je da su trenutačni programi njegove implementacije neodrživi, čak i kratkoročno, te da zapravo ne bi poboljšali individualnu dobrobit ili jednakost poput jednostavnog investiranja novca u “reformu sustava socijalne zaštite i izgradnju većeg broja i kvalitetnijih javnih usluga.”
U izvješću koje je objavljeno u Guardianu, Anna Coote, koautorica studije New Economics Foundation, koja je izrađena za globalnu sindikalnu federaciju Public Services International, kaže da je nakon pregleda “15 praktičnih projekata koji su testirali različite načine distribucije redovne novčane isplate pojedincima u nizu siromašnih, srednje-bogatih i bogatih zemalja, kao i obilne literature na tu temu”, skupina utvrdila da UBI nije samo neodrživ, već također ne ostvaruje postizanje onoga što njegovi zagovornici tvrde da će postići.
Studija “ne može pronaći dokaze koji bi ukazivali na to da bi takav sustav mogao biti održiv za sve pojedince u bilo kojoj zemlji u kratkom, srednjem ili dugom roku — ili da bi ovaj pristup mogao postići trajna poboljšanja u dobrobiti i jednakosti”, navodi koautorica studije.
Izvješće je otkrilo da, iako su neki od projekata UBI tvrdili da su uspješni, brojke jednostavno ne potvrđuju te navode: “Ono što je testirano u praksi je gotovo beskonačno promjenjivo, s gotovinom koja je isplaćivana na raznim nivoima i u raznim intervalima, obično ispod granice siromaštva i uglavnom pojedincima koji su odabrani jer su teško ugroženi, a sredstva koja dobivaju od dobrotvornih ustanova, korporacija i razvojnih agencija češća su nego ona dobivena od vlada.”
Umjesto da ih financira vlada, mnoge eksperimente financirale su dobrotvorne ustanove i privatna poduzeća; a umjesto da se novac distribuira univerzalno, on se često distribuirao ljudima odabranima zbog njihovih niskih primanja. Na taj način, projekti su pogrešno prikazali pozitivne rezultate kao da će oni raditi na svim razinama te nisu bili u mogućnosti demonstrirati dugoročnu održivost.
Coote je navela neke specifične primjere UBI projekata, uključujući Stalni fond Aljaske i eksperiment u Finskoj, koji se naizgled čine “uspješnima”, ali zapravo ne pokazuju da bi bili održivi ili imali utjecaja na ključnu demografiju kakvog navode njegove pristalice.
“Trošak dostatne UBI sheme bio bi izuzetno visok, prema Međunarodnoj organizaciji rada, koja procjenjuje da bi oni iznosili 20-30% BDP-a u većini zemalja”, piše Coote. “Troškovi se mogu smanjiti — a takvi su bili i u većini pokusa — plaćanjem manjih iznosa manjem broju pojedinaca. Ali ne postoje dokazi koji bi ukazivali da bi djelomična ili uvjetna UBI shema mogla učiniti bilo što kako bi ublažila, a kamoli preokrenula, trenutačne trendove pogoršanja siromaštva, nejednakosti i nesigurnosti rada. Troškovi bi se mogli nadoknaditi većim porezima ili prebacivanjem izdataka s drugih vrsta javnih rashoda, ali u svakom slučaju postoje ogromni i rizični kompromisi.”
Novac posvećen tim univerzalnim gotovinskim isplatama “ne može se uložiti na drugom mjestu” i što mu je više novca posvećeno, “manje novca će ostati za izgradnju struktura i sustava potrebnih za ostvarenje progresivnih ciljeva UBI-a”. Na kraju, novac bi se bolje utrošio na “reformu sustava socijalne zaštite i izgradnju većeg broja i kvalitetnijih javnih usluga”, zaključuje studija. (Pročitajte cijelo izvješće ovdje.)
