Gotovo jedna od dvadeset žena će imati pobačaj u prvih 20 godina života, prema nedavnoj analizi Instituta Guttmacher. Do 30. godine života, ta brojka se približava onoj jedna od pet. Do 45. godine, gotovo četvrtina Amerikanki će pobaciti svoje dijete.
Takva zapanjujuća brojka izaziva nevjericu. Ona mora biti statistička varka — mali broj žena ima veliki broj pobačaja, dok se velika većina žena u potpunosti suzdržava, ostavljajući nam prosjek jedne od četiri. Neke žene doista imaju više pobačaja. Ipak, prema Guttmacherovoj analizi, statistika jedna-od-četiri odražava pojedinačne žene. “Za procjenu učestalosti pobačaja tijekom života koristili smo specifične stope prvog pobačaja vezane uz dob”, pišu autori studije. Bez obzira na to koliko će pobačaja žena imati tijekom svoj životnog vijeka, otprilike jedna od četiri će imati najmanje jedan.
Već desetljećima, pro-life pokret usredotočen je na znanstvene dokaze i etičke argumente. Ta strategija sve učestalije pomaže preokrenuti državne zakone i javno mnijenje protiv pobačaja. Ali ako je jedna-od-četiri brojka točna, dokazi i argumenti nikada neće biti dovoljni. Kakvu ulogu moraju igrati krivnja i poricanje u odbijanju mnogih Amerikanaca da priznaju stvarnost pobačaja? Jedna od četiri Amerikanke ubit će najmanje jedno od svoje djece. Jedan od četiri američka muškarca doživjet će, aktivno ili pasivno, ubojstvo najmanje jednog svog djeteta. Ako pobačaj prekida ljudski život, onda su četvrtina Amerikanaca ubojice.
Iz znanstvene perspektive, pobačaj doista okončava ljudski život. U 1,3 posto slučajeva, žene pobacuju svoje bebe toliko formirane da imaju otiske prstiju. Više od 5% pobačaja uključuje bebe koje su dovoljno razvijene da mogu štucati. Više nego jedan od deset pobačaja ubija bebu koja može plivati, plakati i sisati palac. U gotovo jednom od pet slučajeva, majke pobacuju bebe čiji se ručni i nožni prsti te zubi mogu razaznati na ultrazvuku. Više od trećine vremena, pobačaj ubija bebe s detektibilnim moždanim valovima.
Ostale dvije trećine pobačaja javljaju se unutar osam tjedana od majčine propuštene menstruacije, u razdoblju kad je beba već razvila kucajuće srce. Do petog tjedna, beba počinje formirati svoj središnji živčani sustav. Do četvrtog tjedna, beba vidi početke svog probavnog sustava. U samom trenutku začeća, beba ima jedinstvenu DNK i pokazuje sve karakteristike života.
Iz etičke perspektive, ubijanje nevinih ljudskih bića je pogrešno. Nerođene bebe — to jest, fetusi, embriji, pa čaj i “zigoti” — su nevina ljudska bića. Stoga je pogrešno ubiti ih.
Iz religijske perspektive, Biblija i Starom i u Novom zavjetu potvrđuje grješnost ubojstva, svetost života i ljudskost nerođenih beba. Kao što fr. Frank Pavone, nacionalni direktor Svećenika za život, primjećuje, fraza “začeti i nošeni” opetovano se pojavljuje u Postanku. Psalmist, koji je “satkan u majčinoj utrobi”, prati svoj identitet do trenutka začeća u Psalmu 51:7. Luka koristi istu riječ kako bi opisao djecu prije i poslije rođenja. Apostol Pavao piše: “Bogu … koji me odvojio od majčine utrobe i prizvao milošću svojom.”
Niti jedan argument za pobačaj ne preživljava znanstvenu, filozofsku ili teološku provjeru. Ogorčeni pro-liferi se pitaju kako toliko Amerikanaca može ustrajati u poricanju očiglednog. Bolje pitanje bi bilo, kako ne bi mogli? Kako bi četvrtina Amerikanaca ikada mogla priznala da su ubili svoju djecu? U posljednjih nekoliko godina, pristaše pobačaja prestali su zahtijevati da praksa ostane “sigurna, legalna i rijetka”. Danas oni “uzvikuju” svoje pobačaje. Koga oni pokušavaju uvjeriti? Pokret za pobačaj, lišen argumenata, sada samo nastoji ublažiti krivnju svojih praktikanata.
Dok zagovornici života nastavljaju otkrivati znanstvenu i etičku stvarnost pobačaja, također moramo utješiti milijune Amerikanaca koji nose težak teret ogromnog grijeha. Krivi um će racionalizirati čak i sliku ultrazvuka. Dok pokazujemo svijetu te slike, moramo također otkriti mogućnost otkupljenja.
Michael Knowles je američki glumac, autor, konzervativni politički komentator, kolumnist i voditelj podcasta.
