“Europa je vjera i vjera je Europa”, primijetio je engleski pisac Hilaire Belloc prije gotovo 100 godina. Zapadna civilizacija nema smisla izvan njezinog kršćanskog podrijetla i identiteta.
Posljednjih 100 godina dokazalo je da je u pravu. Ako naša civilizacija nema smisla bez kršćanstva, ona ne može preživjeti bez kršćanstva. Postkršćanski Zapad je nihilistička rupa. On je neprijateljski nastrojen prema vjeri koja ga je rodila. On je odustao od samih uvjerenja — u ljudsko dostojanstvo i slobodu, da spomenemo samo dva — koja su ga učinila onim što je bio. Zamijenio ih je “globalizmom”.
Međutim, nacionalističko-populistički pokret je upravo napravio pomak u strategiji koja bi to mogla promijeniti. Nacionalisti se mogu spasiti globalizma — i time spasiti Europu. To jest, u slučaju da će biti u stanju obnoviti svoje kršćanske izvore.
Borba iznutra
Wall Street Journal izvješćuje da pokreti koji su skeptični prema Europskoj uniji sada “žele ostati u EU i boriti se protiv nje iznutra”. To jest, izmijeniti je iznutra. Uzmite primjer talijanskog nacionalističkog lidera Mattea Salvinija. On sad “nastupa kao pravo pro-Europljanin, koji je došao spasiti europski projekt”
Salvini je na političkom skupu stiskao krunicu i povjerio Italiju Djevici Mariji. Talijanski katolički establišment ga je zbog toga odbacio. Talijanski biskup je rekao glasačima da svatko tko da glas njegovoj stranci nije kršćanin.
Ovi su događaji važni iz tri razloga. Oni pokazuju da rastuća plima nacionalističkog populizma može biti ukorijenjena u kršćanstvu. Oni povećavaju mogućnost vraćanja EU svojim kršćanskim izvorima. I oni pokazuju prepreke unutar same Crkve.
Općenito, pozdravljam “nacionalističke” (preferirao bih “patriotske”) ustanke koji se događaju diljem Zapada. Ali oni sami po sebi nisu dovoljni. Oni bi bez kršćanstva lako mogli krenuti naopako. Nije dovoljno biti populist. Populizam zaslužuje uspjeti samo ako ponovno uspostavi kršćansku civilizaciju. Opasno je samo vjerovati u svoju naciju. To bi lako mogla postati nova verzija poganskog fašizma prošlog stoljeća.
Salvini, Viktor Orban i Marine Le Pen pokazuju potencijal za više od toga. Oni pokazuju potencijal kršćanskog nacionalizma.
Globalisti
Globalisti su, međutim, skroz druga stvar. Godine 2003., Europska unija odbila je zahtjev pape Ivana Pavla II. da se u Ustav Europske unije uključi referenca na Boga ili kršćanstvo. Ali papa je, u šestom poglavlju svoje apostolske pobudnice iz 2003. godine o Europi, najbolje shvatio Bellocovu dosjetku: bez vjere nema Europe.
A i sama EU je izvorno bila kršćanski projekt. EU su osnovali kršćanski demokrati. Osnovali su je kako bi se borili protiv socijalizma. Europski kršćani su se prethodno borili protiv demokracije. Ali u 20. stoljeću su se pitali: “Postoji li način suradnje s novim liberalnim strukturama bez da budemo preplavljeni i zarobljeni od njihove strane?” I ne samo katolici. Oni su vukli inspiraciju od nizozemskog premijera, kalvinista Abrahama Kuypera. On je objavio: “Ne postoji ni kvadratni centimetar u cijeloj domeni ljudskog postojanja nad kojim Krist, Gospodar svega, ne zavikne: Moje!”
Jedno vrijeme su uspijevali: “Bez obzira na trenutačne kontroverze, Europsku uniju treba smatrati jednim od najvećih postignuća kršćanskih demokrata. … Jednostavno rečeno, bez kršćanske demokracije ne bi bilo EU-a.” Ali nije potrajalo: “Pa ipak, sudeći prema vlastitim standardima kršćanske demokracije, koja nastoji prožeti sva naša društva kršćanskom vizijom općeg dobra, trebamo samo pogledati oko sebe i ocijeniti je očiglednim neuspjehom.”
I tako dolazimo na izbore za Europski parlament 2019. godine. Nacionalisti su jedini preostali politički pokret za obnovu europskog kršćanskog identiteta te kao takvi i same Europe.
Bizarno neprijateljstvo
Zbog toga je neprijateljstvo Crkve prema njemu još bizarnije. Na koji način je pogrešno za talijanskog političara da na političkom skupu stiska krunicu u ruci i povjerava Italiju Djevici Mariji? Ali je ispravno za talijanskog biskupa reći biračima da tko god glasa za stranku tog političara nije kršćanin?
Zamislite da vjerujete kako je neograničena imigracija kršćanska. I da je Salvini, koji je govorio “gorljivo o sv. Ivanu Pavlu II. i umirovljenom papi Benediktu XVI. jer su pokušali podsjetiti Europu na njezine kršćanske korijene” manje kršćanski. Crkva bi i dalje bila kriva za klerikalizam zbog napada na Salvinija.
Kao kršćani, moramo prihvatiti stranca i gosta. Pogrešno je oduprijeti se imigraciji zbog mržnje. Ili straha od onih koji su drugačiji od nas. Ali nije pogrešno oduprijeti se masovnim promjenama u demografiji vaše kulture. Kao što je kardinal Raymond Burke rekao: “Biti protiv muslimanske imigracije masovnih razmjera znači … odgovorno upotrebljavati svoj patriotizam.” Crkveni dužnosnici krše slobodu kršćana laika kad govore drugačije.
Čini se kako Crkva često prihvaća isti pro-neograničeni imigracijski pogled kao i globalisti i veliki biznis. To će biti prepreka populističkom oživljavanju kršćanstva u Europi. I to ne jedina prepreka. Možda neće preostati dovoljno kršćana u Europi za takvo populističko oživljavanje. A Zapad nema dovoljno djece da zamijeni sebe.
Nacionalisti se suočavaju s velikim izazovima. “Novo proljeće” vjere koje je sv. Ivan Pavao II. prorekao za novo tisućljeće možda visi o niti.
Trebali bismo se moliti za njihov uspjeh. I za vodstvo naših vlastitih crkava da rade s njima, a ne protiv njih.
