Predsjednik Trump mogao je biti umješniji i diplomatskiji što se tiče svog planiranja neposrednog povlačenja iz sjeveroistočne Sirije.
A opet, to je povlačenje bilo neminovno jednako kao i njegove posljedice.
Tisuće američkih trupa i njihovih kurdskih saveznika ne mogu neograničeno vrijeme dominirati čitavim sjeveroistočnim kvadrantom zemlje veličine Sirije protivno volji režima i vojske iz Damaska.
Da je SAD odbio napustiti sirijska područja na zahtjev Turske, borba bi bila neizbježna, bilo s Turskom, Damaskom ili s oba. A ova nacija ne bi podržala novi rat s Turcima ili Sirijcima.
A kad god bi se Amerikanci povukli, Kurdi bi, suočeni s daleko moćnijom Turskom, morali pregovarati i pokušati doći do najpovoljnijeg sporazuma sa sirijskim Basharom Assadom.
Niti je predsjednik Turske Reccep Erdogan želio dopustiti sirijskim Kurdima neograničeni boravak na području tik uz njegovu južnu granicu, rame uz rame s turskim Kurdima PKK-a koje Erdogan smatra terorističkom prijetnjom jedinstvu i opstanku njegove zemlje.
Rusija je bila ta koja je intervenirala i posredovala u dogovoru kojim su Kurdi prepustili svoje položaje sirijskoj vojsci u svrhu obrane sirijskih pograničnih regija od Turaka.
Neki ISIS-ovi zarobljenici pod kurdskom kontrolom su pobjegli.
No, ako sirijska vojska preuzme skrbništvo nad tim zarobljenicima od njihovih kurdskih stražara, ti ISIS-ovi borci i njihove obitelji doživjet će sudbinu koju su ti teroristi sami izazvali.
Osuda Erdoganove invazije na Siriju je gotovo univerzalna. Kongres traži sankcije. NATO saveznici prekidaju prodaju oružja. No, prije nego djelujemo, moramo preispitati malo povijesti.
Turska je saveznik NATO-a, saveznik ugovora, gotovo sedam desetljeća. Kurdi to nisu. Turske trupe borile su se uz naše u Koreji. Turska je ugostila rakete Jupiter koje su tijekom Hladnog rata bile usmjerene na Rusiju, nuklearne rakete koje smo povukli nakon tajnog sporazuma JFK-Hruščov koji je okončao Kubansku raketnu krizu.
Turska je prihvatila američko oružje, da bi nakon toga prihvatila njihovo uklanjanje.
Turci imaju drugu najveću vojsku NATO-a. Oni su nacija od 80 milijuna ljudi, most između Europe i Bliskog istoka. Oni dominiraju Dardanelima i Bosporom, ulazom i izlazom Crnog mora za sve američke i ruske ratne brodove.
Američki zrakoplovi su stacionirani u turskoj zračnoj bazi Incirlik, kao i 50 komada američkog nuklearnog oružja. A Turska je utočište milijuna izbjeglica iz sirijskog građanskog rata, koje Erdogan čuva od prelaska u Europu.
Štoviše, trebali bismo razumjeti Erdoganovu zabrinutost zbog sirijskih kurdskih borbenih veterana na njegovoj granici. Kad je Pancho Villa pokrenuo svoj ubojiti prepad u Columbus, Novi Meksiko, poslali smo generala “Crnog Jacka” Pershinga s vojskom duboko u Meksiko kako bi ga pregazio.
Bez saveznika koji se bore na našoj strani u Siriji, mala američka vojna snaga vjerojatno će se brzo i u potpunosti povući.
Danas su Bliski istok i svijet shvatili da Trump nije blefirao kad je rekao da će prekinuti vječne obveze i dovesti američke trupe kući iz “beskrajnih ratova”.
Saudijci su dobili poruku kad SAD, kao odgovor na napad raketama i dronovima iz Irana ili milicije podržane od Irana i koji su onemogućili gotovo polovicu proizvodnje nafte Rijada, nisu učinile ništa.
Washington je poručio, ovo je između Saudijske Arabije i Irana.
Stoga je bilo nevjerojatno kad je administracija, koncem prošlog tjedna, pod žestokim napadima obje stranke u Domu i Senatu zbog “napuštanja” Kurda, najavila razmještanje 1.500 do 3.000 trupa u Saudijsku Arabiju kako bi pojačale obranu kraljevstva protiv raketnih napada.
Jedino objašnjenje takve kontradikcije jest maksima senatora Henryja Ashursta: “Znojna ruka dosljednost nikada ne bi trebala predugo počivati na ramenu državnika.”
Ipak, bez obzira na ovo najnovije američko razmještanje snaga, Saudijska Arabija je dobila poruku: Trump će im prodati oružja koliko god mogu kupiti, ali niti jedna saudijska kupovina ne znači da će Jenkiji doći i voditi njihove ratove.
Stoga su Saudijci počeli pregovarati s Houthi pobunjenicima protiv kojih vode rat u Jemenu od 2015. godine. I oni traže razgovore s Iranom. Izgleda da se prijestolonasljednik Muhamed bin Salman odlučio za diplomatsko rješenje svađe kad je jednom saznao da Amerikanci ne smatraju Saudijce poput svojih NATO saveznika.
Nesumnjivo su ove odluke — ne osvećivanja Iranu zbog napada na naftna postrojenja Rijada i odluke o naglom prekidu savezništva sa sirijskim Kurdima — snažno uzdrmale svijet.
Ovaj put Amerikanci možda stvarno idu kući.
Svaka nacija koja danas vjeruje da se podrazumijeva ili da ugovor jamči da će se SAD boriti u njihovo ime, vjerojatno bi trebala ponovno pogledati svoju kartu.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
